Na putu oko svijeta: Virovitičanin Saša Pjanić proputovao Maroko, Mali, Mauritaniju, Zapadnu Saharu…
Virovitičanin Saša Pjanić vodi nas na njegov prošlogodišnji overland kroz Saharu, od Varaždina do Bamaka. Uživajte u tekstu i prekrasnim fotkama koje su objavljene na portalu Putoholičari.
Bilo je hladno zimsko jutro kada smo prelazili Soču.
Vipavska bura razbistrila je maglu i niske oblake, otkrivajući bijele vrhove Julijskih Alpi. Iza nas je maglovita noć i sipka rosa, koja još od Varaždina škropi platno krovnog šatora. Ispred nas blistava zora i skoro 9 000 km do Bamaka. U autu Damir, Azur i ja, napucani adrenalinom, grabimo prema Italiji. Nakon dana i pol pakiranja, krenuli smo oko ponoći na put koji smo dugo pripremali. Zapravo se i ne poznajemo najbolje. Damir je već jednom prošao ono što nas čeka u sljedećih mjesec dana afričke avanture. Azur i ja novi smo u toj priči. Satima iza nas je i drugo vozilo. Stanek i Elvira, u Nissanu Navari kojeg su pretvorili u pravi putujući stan. Krenuli si dosta kasnije jer su do ponoći varili nadogradnju nad tovarnim prostorom svog pick upa.
Koncem sedamdesetih Thierry Sabine, izgubivši se najprije u njoj, približio je Saharu novim oktanskim izazovima. Tako je nastao Dakar reli, priča o opasnosti i brzini, automobilističkim asovima i izdašnim sponzorima, šampanjcu i slavi, ali i javnim kritikama o bahaćenju u svijetu gdje glad i siromaštvo još uvijek nisu nadvladani. No nismo mi, moderni ljudi željni uzbuđenja izmislili puteve kroz pustinju. Drevni saharski špediteri davno su utrasirali pravce koji već stoljećima povezuju Mediteran i Zapadnu Afriku. Jedan takav put, primjerice kretao bi s marokanskog juga, u prijestolnice gornjeg Nigera; Kuombi Saleh, Niani, Timbuktu. Najveće zalihe zlata na dvorove srednjovjekovne Europe tim su putevima stizale upravo iz Podsaharske Afrike. U gradovima poput Sijilmase i Oualate vršila se razmjena; saharska sol za malijsko zlato. Ali trampilo se i robljem, slonovačom i začinima. Da bi povorka dromedara i ljudi umotanih u odjeću plave boje prešli Saharu, trebalo je skoro dva mjeseca. Svaki dan počinjao bi molitvom u praskozorje. Zatim bi slijedio dugi dnevni marš te na kraju okrepa pred počinak, uz devino mlijeko, datulje, čaj i taguellu, beskvasni kruh od prosenog brašna koji se pekao na ugljenu zakopanom u pijesku.
Još i danas Tuarezi u Maliju dopremaju sol sa sjevera u Timbuktu na stari način. Logično je da se takvi pothvati poduzimaju u doba godine kada dnevne temperature još uvijek dozvoljavaju kretanje pod inače nesmiljenim saharskim nebom. To je vrijeme od studenog do početka ožujka. Kada je klimatologija u pitanju, u paralelnom svijetu mehanike, turaže i satelitske navigacije vrijede slična pravila. Pred Advent sve je izgledalo spremno. Nakon praznika pakuju se stvari; šatori, kanistri, plinska kuhala, sand laddersi, rezervne gume, dizalice, vitla, kamere, foto aparati. Sredinom siječnja cesta vodi na jug. A radovi na šasiji pred sam polazak već su putne dogodovštine. (www.putoholicari.rtl.hr)
