Jesu li naši proizvođači konkurentni: Voće iz Srbije jeftinije je jer koriste pesticide koji su zabranjeni u EU

Domaći proizvođači voća i povrća u petak su javno izrazili veliku podršku ministru poljoprivrede Tomislavu Tolušiću i njegovu novom Pravilniku o inspekcijskom nadzoru i kontroli usklađenosti voća i povrća s tržišnim standardima, koji je u petak pod velikim političkim pritiscima promijenjen.

U vrijeme dok Hrvatska nije bila članica Europske unije, domaće proizvođače voća i povrća gušio je najviše uvoz iz zemalja Europske unije, jer su proizvodi iz tih zemalja u pravilu bili konkurentniji, zahvaljujući pripremljenosti tih proizvođača za veliko EU tržište, ali i obilnim potporama koje su primali. Proteklih godina, nakon ulaska Hrvatske u EU, većina naših proizvođača voća i povrća dosegla je konkurentnost zapadnih kolega, no problem na domaćem tržištu i dalje im je velik uvoz voća i povrća, posebice iz susjednih zemalja koje nisu članice EU.

Imaju li i zašto sada poljoprivrednici u BiH, Srbiji ili Makedoniji konkurentniju proizvodnju od hrvatskih proizvođača? To pitanje postavili smo domaćem voćaru – Stjepanu Zoriću, predsjedniku klastera Slavonska jabuka iz Osijeka, te povrtlaru Mariju Čajkuliću, vlasniku OPG-a iz Sedlarice, kod Pitomače, koji godišnje proizvodi do tisuću tona različitog povrća. Obojica imaju suvremenu i konkurentnu proizvodnju prema zapadnoeuropskim kriterijima. Zapošljavaju radnike, plaćaju poreze, ulažu… Njihov odgovor u najkraćem bi mogao biti: Voće i povrće iz Srbije, BiH, Makedonije ili s Kosova jeftinije je nego domaće zbog dva osnovna razloga – upotrebe jeftinijih pesticida, koji su u EU zabranjeni, i zbog znatno jeftinije radne snage.

Zorić ističe da je uvoz voća i povrća u Hrvatsku eskalirao u protekla dva mjeseca, od početka turističke sezone, te da slavonski i baranjski proizvođači zbog tog uvoza ne uspijevaju prodati svoje proizvode. S druge strane, kaže, dobar dio voća i povrća koje u Hrvatsku ulazi iz BiH, Srbije i Makedonije domaćim je proizvođačima nelojalna konkurencija, nije proizveden sukladno s pravilnicima o proizvodnji EU i potencijalno je opasan za zdravlje potrošača.

Zorić podsjeća kako su svi poljoprivredni proizvođači u Hrvatskoj, pa tako i on, morali proći edukaciju kako bi bili osposobljeni za održivu uporabu pesticida. Tečaj je trajao tri dana i plaćali su ga sami proizvođači, a on je taj tečaj platio i za sve svoje radnike. Kao proizvođač, napominje, morao je platiti i kontrolu koja je trebala utvrditi da su u njegovoj tvrtki svi atomizeri, praskalice i traktori atestirani te osposobljeni za rad na siguran način i da su atomizeri primjereni za neškodljivu uporabu pesticida.

– Morali smo se uskladiti sa svim pozitivnim europskim propisima o proizvodnji. Sve je to nas koštalo. Nadalje, morali smo se odreći uporabe u proizvodnji dvadesetak pesticida koji su u EU zabranjeni, a u pravilu bili su to najjeftiniji pesticidi, koje smo nekada i mi koristili. Sve te pesticide, koji su tri puta jeftiniji nego oni koje mi upotrebljavamo, proizvođači u Srbiji, BiH i Makedoniji i dalje koriste, a EU ih je proglasila opasnima za zdravlje. Samo na tom primjeru vidi se kako naši susjedi mogu imati jeftinije proizvode od naših – naglašava Zorić.

On podsjeća kako se na granici pri uvozu takvih proizvoda sigurno ne kontrolira svaka pošiljka voća i povrća. Tako je teorijski moguće da su u Hrvatsku ušli i desetci tisuća tona proizvoda koji uopće nisu prekontrolirani te je upitna njihova zdravstvena ispravnost.

– Nije na nama proizvođačima da kontroliramo tu uvoznu robu. Samo upozoravamo nadležne na taj problem i potencijalnu zdravstvenu ugrozu. Nama je takav proizvod nelojalna konkurencija – kaže Zorić.

S njim se slaže Mario Čajkulić. On objašnjava kako je u proizvodnji voća i povrća jako važna radna snaga, jer se malo toga može obaviti strojno. Sukladno s tim i udio troškova radne snage u cijeni je visok. U spomenutim zemljama, ističe Čajkulić, radna je snaga upola jeftinija nego kod nas.

– Kod njih su zaštitna sredstva svakako znatno jeftinija nego kod nas, a, osim toga, u Srbiji i BiH mogu koristiti sredstva koja su kod nas zabranjena. Konkretno, ja koristim biološku zaštitu bilja, koja me košta 35 tisuća kuna po hektaru, a proizvođač u nekoj od tih država prska sredstvom koje je višestruko jeftinije i uz to je kod nas zabranjeno. Bilo koji trgovac neće se osvrtati na moju biološku zaštitu povrća, i neće ga zanimati čime je prskano to povrće, kada ga može kupiti po upola nižoj cijeni – ističe Čajkulić.

Međutim, on napominje kako nije protiv uvoza, jer i poljoprivrednici u drugim zemljama se muče, rade, proizvode… No drži da je potrebno na neki način zaštititi domaću proizvodnju. Zbog toga on čvrsto podržava ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića, koji pokušava na različite načine pomoći hrvatskim proizvođačima. (www.glas-slavonije.hr)