“Kraljica bezglutenskih kolača“: Alenka Butorac pravi ukusne mađarice bez glutena te kolače bez šećera, mlijeka, jaja ili orašastih plodova

Slavna mađarica, medena pita, linzeri ili dikino oko, husarski kolačići, medenjaci, paprenjaci, keksići od čokolade, čupavci, čokoladna srca, burek, sirnica, brioche peciva, kukuruzni kruh i rezanci… Sve to i još mnogo toga možete okusiti u maloj radionici slatinske „kraljice bezglutenskih kolača“ Alenke Butorac u Slatini.

Iza zanimljivog naziva „Šapica – tradicija bez glutena“ stoji želja za tradicijskim kolačima, pripremljenima u novom ruhu. Kruh, kolače, pite i savijače baš kakve su radile naše bake, ljubiteljica tradicije Alenka Butorac priprema na mnogima nov i nepoznat način – s bezglutenskim brašnom. Stoga je starinski kolač – šapica – poslužio za ime ove slatke radionice, a koji će svaki „bezglutenac“ bez straha rado kušati.

Iako je celijakija kao bolest prvi puta priznata 80-ih godina prošloga stoljeća, današnjica je smatra relativno novom bolesti. Osobe koje boluju od celijakije često su optuživane da izmišljaju, poticane su da nastave jesti gluteniziranu hranu, što bi, u težim slučajevima, dovodilo do sve većih poremećaja u prehrani, pa čak i smrtnosti. Jedna od mnogih koji pate od glutenske enteropatije je i Alenka koja je, u želji da si olakša prehranu, započela peći kolače s bezglutenskim brašnom. Isprva su u ponudi bili samo bezglutenski kolačići, a danas Alenka nudi kolače bez šećera, mlijeka, jaja i orašastih plodova, bez svih alergena koji moguće smetaju pojedinom ljudskom organizmu.

– U našoj županiji potražnja za mojim kolačima nije jako velika, no 90 posto svojih proizvoda izvozim u Zagreb na nekoliko lokacija gdje je potreba veća, ali i u druge gradove kao što su Osijek, Rijeka, Split, a odnedavno i Dubrovnik – zadovoljno će Alenka.

Alenka za svoje kolače pribavlja samo najbolje namirnice i, ako je moguće, iz domaćega vrta. U njezinu vrtu mnogo je začina koji se koriste u izradi peciva, kruha, pita i savijača. Šljive i marelice iz voćnjaka postaju ukusni pekmez kojima se pune kolači. Zato i Alenkini prijatelji i susjedi često znaju donijeti šljive iz svojega vrta.

Biti sama u procesu proizvodnje nije lagan posao. Alenkino radno vrijeme nema granica, kreće se ujutro i završava kada se sve napravi.

– Želim li ispuniti naručenu kvotu, moram raditi bez prestanka. Moj radni tempo nema niti kraja niti početka, svaki tjedan je isti raspored. Primjerice, u ponedjeljak primam narudžbe i isti dan iza 12 mijesim tijesto za dikino oko, oni se peku i taj isti dan ih moram namazati pekmezom. Ako to ne napravim, cijeli raspored se raspada. Utorak i srijedu pečem, a u četvrtak pakiram kolače, kako bih ih u petak mogla dostaviti u Zagreb. Mnogo mi u tome pomažu članovi obitelji koji, ako zagusti, pomažu u pakiranju i dostavi kolača – otkriva zadovoljno Alenka te dodaje kako je, iako mnogo radi, zadovoljna i sretna jer sama kroji svoju poslovnu budućnost. (www.icv.hr, lmh)