Ugostitelj Franjo Gjogj novim generacijama prenosi znanje: Od mentora Franje prvo smo naučili da ne postoji fraza „ne može se“

Ima niz zanimanja koja su atraktivna, posebice za onu mlađu generaciju koja tek počinje otkrivati svoje afinitete. Profesija ugostitelj ili još preciznije konobar nekada je za mnoge bila idealan posao. Upoznavanje i ostvarivanje kontakata s ljudima, napojnica na ruke, boravak u prostoru u kojem se ljudi uglavnom zabavljaju, osim onih koji tamo održavaju „službene sastanke“ ili onih koji dolaze utopiti jad u alkoholu. No, princip je isti i ne moraš imati ispriku „da ideš u gostionicu“.

S druge strane rad u ugostiteljstvu može biti i veoma stresan i težak posao, postoje gosti koji su bahati i nekulturni, radno vrijeme je „rastezljivo, bez glave i repa“, tu su i nezgodni šefovi, neplaćeni prekovremeni sati i još mnogo toga. Za posao konobara u ugostiteljstvu odlučuju se pretežno mlađi, a to najbolje zna legenda virovitičkog ugostiteljstva Franjo Gjogj, koji je svoj zanat pekao diljem Hrvatske i Europe te je najbolji primjer kako treba raditi da bi u ovom poslu bio sretan i zadovoljan.

O Franji, iza kojega je više od četiri desetljeća bavljenja ovim važnim poslom, već smo pisali. Sam Franjo već duže vrijeme ne razmišlja toliko o praksi, konobarenju, koliko o mentorstvu, da svoje znanje, iskustvo i vještine prenese na mlađu generaciju. Povjerio nam je to kada smo ga posjetili na njegovom radnom mjestu u Restoranu „Škola“ u krugu Veleučilišta u Virovitici.

– Shvatio sam da je prenošenje znanja na mlađu generaciju ustvari moja glavna misija kao ugostitelja. Kroz moju praktičnu izobrazbu prošle su stotine i stotine mladih kadrova, a veliki dio njih, što mi je i najveće priznanje za moj rad, ostali su i dalje ugostitelji. Zanimanje ugostitelj je časno i pošteno – priznao nam je Franjo Gjoj, ne skrivajući pritom ponos, ali i sjetu. Mnoge od njegovih učenika, koje je učio pripremati vrhunski espresso i pročitati želje klijenata kada umorni sjednu za stol kafića, put je odveo u Njemačku, Austriju, Irsku…

– Pitanje je hoćemo li se još sresti. Razumijem razloge odlaska – troškovi života su visoki, a plaće konobara kod nas su, htjeli mi to ili ne, male. To je i glavni razlog zašto ima dosta onih koji su pokušali naći sreću u nekoj financijski jačoj sredini. Eto, nedavno mi se telefonom iz Njemačke javio jedan moj bivši učenik kojem sam bio mentor u Strukovnoj školi u Virovitici. Nismo se vidjeli desetak godina, ali me se sjetio. Bio sam sretan kada mi je rekao da je ostao raditi u ugostiteljstvu, da voli svoj posao i da će kao i ja, kada uđe u zrelu fazu, svoje znanje prenositi mlađim naraštajima ugostitelja. Za mene je to najveće priznanje, čast i ponos te najbolji mogući rezultat onoga čime se bavim – rekao nam je Franjo.

Dok razgovaramo, upoznaje nas s jednim od svojih najdražih bivših učenika, Filipom Betlemovićem iz Virovitice, koji je srednju ugostiteljsku završio u Strukovnoj školi u Virovitici, a sada je student prve godine Veleučilišta u Virovitici.

– Moram priznati da kada sam kretao u srednju školu nisam bio posve siguran što ću izabrati – rekao nam je Filip, koji je očito na kraju dobro odabrao – ugostiteljsku branšu. Jer, čovjek na njemu odmah primijeti što je otkrio i njegov mentor Franjo, kao i profesori, da posjeduje sve one dobre osobine potrebne za uslužnu djelatnost: društvenost, pristupačnost, komunikativnost i lijepi odgoj.

– Vrlo brzo sam shvatio da svojim pristupom i načelima odgovaram za što sam se školovao u srednjoj školi, a i meni se svidio pristup tom poslu za kojeg odgovorno mogu tvrditi da je težak, ali i lijep. Naravno da o ugostiteljstvu ne mogu govoriti s iskustvom kakvo posjeduju iskusni ljudi u toj branši, ali moram priznati da se uz mojeg nekadašnjeg mentora Franju stvari uče brže, ali i dublje jer on je u isto vrijeme i šef i učitelj i psiholog, ali i dobar prijatelj – ispričao nam je Filip.

Mentor ga je naučio da je važan svaki detalj, od adekvatne uniforme, osobne higijene, uslužnosti, komunikacije, ali isto tako i elegancije pri posluživanju.

– Uvijek pri ruci, nasmijan i dobro raspoložen za goste. To smo naučili prvo. Toga sam se i držao, a kad ti to pređe u rutinu, tada i zavoliš ovaj posao. Na samim počecima mentor Franjo nam je to često govorio, a svi smo ga poštovali jer pokazuje kako za njega ne postoji fraza „ne može se“. Sve se može, ali je potrebna dobra volja i timski rad – poručuje Filip, kojega je put obrazovanja vezao uz ugostiteljstvo, samo druge vrste.

– Imam namjeru prve tri godine završiti u Virovitici, a onda ću vidjeti što dalje. U svakom slučaju znam da želim ostati u hotelijerstvu i da želim ostati u Hrvatskoj. Nadam se da će mi se ta želja i ispuniti – rekao nam je Filip Betlemović, kojeg smo nakon izvrsne kave koju nam je pripremio ostavili da nastavi razgovor s Franjom, nekadašnjim mentorom i osobom kojoj vjeruje pri savjetima za vlastitu budućnost. (www.icv.hr, bs, Fotografija: Bruno Sokele)