12. kolovoza 2022.

Marija Pokupić i njen život u sedlu: „Dok sam ja na konju, svi moji problemi ostaju daleko, na zemlji“

Osjećaj koji mi pruža jahanje teško je opisati. To je i zadovoljstvo, smirenje. Dok sam ja na konju, moji problemi ostaju daleko iza mene, u prašini koju dižu kopita mog Zeke. I ništa drugo nije važno.

Riječi su to kojima Marija Pokupić iz Lozana govori o svojoj velikoj ljubavi, onoj, lako se zaključuje, prema konjima i jahanju.

Njoj i njenoj obitelji, koja je već punih 17 godina „u sedlu“ na ovu rekreaciju, kao i na ozbiljnije jahanje u Lozan danas dolaze ljubitelji konja svih generacija iz Hrvatske.

Pokupići su, naime, među rijetkima koji danas još uvijek imaju konje. Marijan, Ana, Mario, Marija, Anamari i Mario za svoju ljubav uzgajaju 15 njih.

Marija kaže kako je svaki od konja poseban, od najstarije Alegre, koja je kod njih više od 20 godina, preko Zeke, Sante, Bele, Dakote, Mary, Tise, Sokola, Johna, Arona, Cvete, Mime, pa sve do zaigranih ždrebadi, Misti, Jure i Vilija.

U prosjeku sam između 10 i 20 kilometara dnevno „u sedlu“. Zato naši konji znaju kao i ja, svaki zavijutak, svako drvo na putu i ne uzbuđuju se previše – govori nam Marija.

Pokupići uz rekreativno jahanje, s konjima dolaze na manifestacije kao što su proslave dana grada ili općine, obljetnice te sudjeluju na konjičkim maratonima.

Odazivaju se i na pozive udruga prilikom humanitarnih događaja, putem Konjičkog kluba Virovitica, čiji su članovi. Njihovi konji, gdje god se pojavili, prava su atrakcija. Osobito gizdavi Zeko, kad mu Marija isplete pletenicu i kada, ako na leđima nosi dijete, izgleda poput nekog Pegaza. Doduše, bez krila, no, kad se čovjek popne na njega, a pogotovo dijete, ima osjećaj da će zaista – poletjeti.

Zeko je velik konj, gdje god dođe, ukrade poglede. A ima zlatno srce. I točno se prilagodi jahaču. Na konjičkom maratonu, za vrijeme predaha, na leđa su mu stavili dvojicu dječaka. Gledam ga, a on ide nogu pred nogu. Polako da lakše ne može, zna da ima djecu na leđima – ističe Marija koja zna i onu drugu, snažniju Zekinu stranu.

Mirnoća konja, od kojih neki više od 20 godina u sedlu nose jahače, razlog je zbog kojih u Lozanu sama jašu već i djeca. Marija priča kako jahanje preporuča svima, „od 3 do 99 godina“. Ona sama vodi grupu od po 5 jahača. U sedlima su sami već i oni maleni, od tri godine naviše. Prije sjedanja u sedlo, informira i roditelja i dijete o svakom potezu.

Dijete postavljamo na najmirnijeg konja i tada biramo kratku rutu, od otprilike 20 minuta. Odrasli pak biraju sat vremena, pa se dogovorimo o ruti koju bi voljeli vidjeti – Marija nam objašnjava putem. Iskusna u sedlu, s lakoćom vadi mobitel i snima prizore. A da se ima što vidjeti – ima.
Fotografije i snimke koristim za društvene mreže, a reakcije ljudi su sjajne. Ljudi, pogotovo djeca i mladi jako vole konje, gotovo svaka objava izazove puno pozitivnih reakcija. I samu me iznenadi koliko ljudi reagira na npr. fotografiju s jutarnje ili večernje šetnje poljima – dodaje.

Cijela priča oko konja i imanja čini se poput bajke ne samo za djecu, već i ljubitelje životinja. Na imanju Pokupići, naime, danas imaju hrvatske hladnokrvnjake, lipicanere, holštajnske konje, engleske punokrvnjake. Kod njih je moguće vidjeti i slikovitog američkog Paint horsa, poznatog iz filmova po svojim velikim tamnim i svijetlim „mrljama“.

Ujedno, Misty je ždrebica rijetke palomino, „zlatne“ boje, kao i mama Mary, koja oduzima dah ne samo zbog svoje ljepote, već i očiju različite boje.

Svi članovi obitelji prošli su školu jahanja, putujući po nekoliko puta tjedno na satove u Križevce.

Jahanje nije jeftin sport, uz kvalitetnog konja, tu je oprema, ali i troškovi poput zdravstvene njege, opreme za transport i slično – objašnjava Marija.

Danas, dio troškova uzgoja konja pokriva prodaja ždrebadi, ali i dalje je njihov uzgoj „sport za dušu“, a ne nagrada za novčanik. U konjogojstvu sve je važno, od dobre ishrane do dobrog veterinara, svaka stavka je bitna.

No ako pitate bilo koga tko ima konje, reći će vam da se sve isplati. Ono što dobivate od konja i jahanja premašuje sve drugo – kaže Marija, a koja već godinama ima i vlastitu trgovinu konjičkom opremom Castela.

Njena prva ždrebica zaslužna je za naziv trgovine, dok je sama Marija, reći će njeni poznanici, djetinjstvo provela na leđima lipicanca, hladnokrvljaka…

Jedna je od onih osoba za koje kažu kako je gotovo prije sjela u sedlo negoli je prohodala.

To nam je u krvi, ta ljubav prema životinjama. Imamo i svinje, koze, kao i šest pasa na imanju. Tek sada, nakon povratka iz Zagreba u kojem sam bila desetak godina, mogu se svemu ovome ozbiljnije posvetiti – kaže Marija.

Upravo završava Šumarski fakultet u Zagrebu. Još dva ispita i diplomski i gotova je. No ostaje joj još dosta ispita na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, koji paralelno, izvanredno pohađa. A završila je srednju školu u Zagrebu, smjer farmaceutski tehničar na Zdravstvenom učilištu u Zagrebu. Dva fakulteta, jedna trgovina i 15 konja. Što im je zajedničko? Mlada žena koja voli ulagati u svoje kapacitete i doslovno iskoristiti svaki dan.

Koristim svaku minutu da mi se sve isplati i da ne gubim vrijeme. Mislim da će mi sve znanje koje sam stekla koristiti u budućnosti, iz svakog segmenta mogu nešto povezati što nam je na imanju potrebno – kaže.

Pokupići su zahvalni svima koji im od svog viška u poljoprivrednoj proizvodnji obraduju “četveronožnu ekipu”.

Konji su nam cijele godine vani, pokazalo se da su zdraviji i otporniji nakon što zimu provedu na otvorenom. Imaju se gdje skloniti kada je vrijeme loše, a inače, sva ova velika dvorišta njihovo su carstvo – govori Marija.
Ždrebad nam je jako tražena, pa će nam Misty uskoro u Istru. Kupac će doći po nju. Tamo će razviti povezanost s novim vlasnicima i otkrivati neke nove mirise, okuse, trčkarati po drugoj travi i zemlji. Nedostajat će nam, ali bit će voljena i kod novih vlasnika – kaže Marija, gladeći malu ždrebicu, prisjećajući se prvih koraka koje je u njihovom dvorištu Misty napravila kada je bila stara svega 20 minuta.

Svakog konja Pokupići uvijek pamte – ima ta neka tajna veza, kaže Marija, o tome koliko konj razumije čovjeka i kako ga lako “osjeti”. Čovjekovu tugu, čovjekovu ljutnju, izgubljenost, ali i povezanost.