Zanimanje – fotograf: Matija Turkalj inspiraciju pronalazi u svemu oko sebe, a zbog dobrog kadra penje se i na drveće i „visi“ s balkona

Engleski fotograf i redatelj David Bailey jednom prilikom je rekao: „Potrebno je mnogo mašte da biste bili dobar fotograf. Potrebno vam je manje mašte da biste bili slikar, jer možete izmisliti stvari. No, u fotografiji je sve toliko uobičajeno da je potrebno puno promatranja prije nego se nauči vidjeti izvanredno.“

Kada bismo jednom riječi trebali opisati rad Matije Turkalja, to bi bila upravo ta – izvanredan. Jedan pogled na njegov opus i jasno je da je ovaj profesionalni fotograf jedan od onih koji su umijeće promatranja o kojem Bailey govori usavršili do savršenstva. Osim što pričaju priču i potiču emocije, radovi ovog rođenog Virovitičanina često izazivaju i pitanje „Kako je samo to uspio?“.

Priliku da se u to uvjere sami (te možda dobiju i odgovor na to pitanje) imali su na samo Valentinovo naši sugrađani, kada je u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica otvorena izložba „Dok nas smrt ne rastavi“. Kroz 24 fotografije, čiji je autor M. Turkalj, na sasvim poseban način ispričana je priča o ljubavi, vjenčanju i svatovskom folkloru koji je duboko utkan u stanovnike našeg kraja i koji od njega ne bježe, već ga slave, i to u velikom stilu.

Tom prilikom popričali smo sa simpatičnim Matijom, koji nam je otkrio nešto više o svom profesionalnom putu, koji motivi su mu najdraži za fotografiranje te koliko je hladna voda u Veneciji.

Na pitanje čime se kao dijete želio baviti kad odraste, Matija iskreno priznaje:

• Nisam htio biti ništa određeno, ali znam što nisam htio biti. Fotograf. Naginjao sam bilo čemu osim tome, fotografija me nije zanimala jer, odrastajući uz tatu fotografa, to mi je bila svakodnevica. Dok sam bio klinac, u vrtiću i osnovnoj školi, bio bih s njim u tamnoj komori dok je razvijao fotografije i gledao kako nastaju. Nije mi to bilo nešto posebno i nisam bio fasciniran kao možda netko sa strane – prisjeća se Matija odrastanja uz oca Božu, kojeg mnogi znaju kao Foto Božu.

Odluku o tome kojim životnim putem krenuti Matiji je pomogao donijeti završetak osnovnoškolskog obrazovanja.

• Nisam baš bio za učenje, a nešto sam morao upisati. S obzirom da djeca obrtnika imaju prednost, znao sam da ću sigurno upasti u jednu određenu školu. Tako sam upisao Obrtničku školu za osobne usluge i preselio se u Zagreb. Tata je bio zadovoljan s tim jer se nastavlja tradicija, kao i sam posao jer postoji uhodani obrt. Nije ni on bio neki umjetnički fotograf, više „industrijski“. Fotografirao je vjenčanja, za dokumente. Drugačija su to bila vremena – kaže naš sugovornik kojemu je, pojašnjava, odlazak u zagrebačku srednju školu pružio potpuno novi pogled na fotografiju.

Ušavši dublje u svijet fotografije i znanje koje se nalazi iza njenih kulisa, zanimanje koje je odabrao počeo je shvaćati malo ozbiljnije te intenzivnije razmišljati o njemu, priznaje. Posljedica „novog“ interesa i urođene kreativnosti bili su impresivni rezultati, te početak zanimljive i bogate karijere.

• Imao sam ni 17 godina kada me tata, koji je morao na drugi teren, poslao u crkvu fotografirati vjenčanje. To je bio prvi put da sam bio samostalno na terenu. Spletom nesretnih okolnosti zaboravio mi je ostaviti opremu. U studiju sam, čeka me vjenčanje, a ja nemam s čime raditi. Našao sam nekakav stari blic i Zenit koji je netko od fotografa amatera donio kako bismo mu promijenili film. Uzeo sam to, stavio film i otišao fotografirati vjenčanje. Imao sam jedan osnovni objektiv i morao sam dobro razmisliti kako odraditi dobar posao u tim lošijim svjetlosnim uvjetima. Na koji način produžiti ekspoziciju, dobiti dubinu prostora… Rezultat je na kraju bio odličan, kakav čak ni moj tata nikada nije dobio u crkvi. To mi je bilo vatreno krštenje – prepričava Matija svoj prvi, jedan od nebrojenih „izleta“ u vjenčanu fotografiju.
• Nisam smatrao da mi fotografiranje posebno leži, samo sam koristio naučena znanja. Očito je razlika bila u tome što ostali tadašnji fotografi nisu imali nekog osnovnog fotografskog znanja i nisu znali kadrirati, pa je samim time postojala razlika u načinu rada. Nikada nisam doživljavao da je ono što ja znam ili način na koji radim posebno. Uvijek sam tvrdio da je fotografija nešto što se može naučiti i smatram da svatko može naučiti kadriranje – skromno sliježe ramenima, priznajući da mu vjenčana fotografija nikada nije bila dječački san.
• Igrom slučaja odrastaš u sredini u kojoj odrastaš i nakon završetka srednje škole moraš početi nešto raditi. No, nakon nekog vremena shvatio sam da se u toj vjenčanoj fotografiji može i slobodnije izražavati, pa sam se počeo „igrati“. Sve više i više sam počeo voljeti to što radim – kaže.

Da se trud i rad isplate jednostavno je reći gledajući danas Matijinu bogatu dvadesetogodišnju karijeru. No, priznaje, nije uvijek tako bilo.

• Prvih nekoliko godina bilo mi je jako teško pridobiti klijente. Htio sam raditi, naučiti raditi i razvijati se, za što sam se i školovao i to je nešto što sam želio raditi, ali prilike za to nije bilo. Shvatio sam tada da moram potpuno promijeniti pristup i način rada kako bi bio potpuno drugačiji od mojih kolega koji već imaju uhodane poslove. Ako se želiš istaknuti, moraš biti drugačiji! Inspiraciju sam nailazio u svemu. Gledao bih rad svjetski poznatih fotografa i to mi je dalo hrabrosti napraviti još jedan korak u neki ekstrem. Bio to način kadriranja, upotreba nekog objektiva, način rada sa svjetlom, bilo što. Kad vidiš nešto što te inspirira, a imaš predznanje, automatski znaš kako ćeš to izvesti – ističe Matija.

Ljubav prema tome što radi, kao i sam način na koji to radi, prepoznali su i klijenti. Vidjevši fotografije s potpisom Matije Turkalja koje oduzimaju dah, sve više i više zaljubljenih parova željelo je da im upravo on svojim profesionalnim objektivom i neuobičajenim smislom za fotografiju obilježi jedan od najljepših dana u životu.

• Često sam dobivao komentare ljudi i klijenata, dobivam ih i dan-danas, kako su čuli da fotografiram iz kanala, penjem se na drveće i visim s balkona i prozora, da zato imam dobre kadrove. To su situacije koje mi omogućuju da dobijem drugačiji rakurs, nešto što ljudi ne vide pod „normalno“. Uvijek sam težio raditi s drugačijom perspektivom nego što je ljudsko oko. Ono što gledamo iz visine očiju nije nam uvijek zanimljivo, zato volim fotografirati iz niže ili više perspektive, zanimljivije su – kaže.

Dinamičan i zanimljiv posao vodio je Matiju i na zanimljiva mjesta. Obišao je gotovo cijelu Hrvatsku, ali i zemlje poput Švicarske, Austrije, Francuske, Armenije i Italije.

Dosta „poseban“ bio je onaj koji ga je odveo u grad na vodi, Veneciju.

• Klijenti su bili krasni, divni ljudi. Ušli su u gondolu koja će ih pola sata voziti kanalima. Htio sam dobiti nizak rakurs i izolirati ih među mnoštvom drugih gondola. Pokušao sam oprezno sići niz stepenice, ali sam se poskliznuo i niz tri stepenice pao u kanal. Nije prošlo ni sat vremena od početka fotografiranja, a ja sam s punom opremom pao u kanal. Sreća u nesreći je što sam uspio spasiti fotoaparat koji mi je bio u ruci, a nesreća u sreći što je na sebi imao teleobjektiv. U Veneciji sam s mladencima, arhitektura je impresivna, a ja nemam široki kut. Izašao sam kompletno mokar van, iz dva „tobolca“ za objektive izlio vodu kao iz kante i podignuo pogled. Dolazi gondola s mladencima, oni me gledaju s otvorenim ustima i ne vjeruju što se dogodilo. Ništa, uzeo sam jedini „preživjeli“ fotoaparat i objektiv i rekao im da mi pokažu malo emocije i romantike, ipak su u Veneciji i gondoli. Na to su se odvalili smijati i nastavili smo raditi, a ja potpuno mokar. Kad smo završili, jedan gondolijer koji je vidio što se dogodilo donio mi je dvije litre pitke vode da isperem opremu, a mladoženja mi je u trgovini kupio majicu. Fotografije su na kraju ispale odlično – nezaboravnu anegdotu s terena sa smijehom prepričava Matija.

Potaknuti time pitamo, koliku ulogu u poslu jednog fotografa igra oprema.

• Oprema je jako bitna, ona uvelike određuje kakav ćeš rezultat dobiti. Dobrom fotografu nije potrebna vrhunska oprema. Ako imaš dobar kadar i dobro svjetlo, i s lošijim objektivom ćeš napraviti dobru fotografiju. Ako želiš da se objekt fotografije istakne, moraš imati veći otvor blende i dulje žarište, a na tom se „množe“ tisuće eura. Fotografija je skup sport. Sve što nije neka standardna oprema koja pokriva osnovno za raditi, košta – otkriva naš sugovornik te priznaje da mu svaku sezonu nove „igračke“, uz vjenčanja, trebaju i za ostale poslove koje radi.

Uz to što godinama uspješno surađuje s turističkim zajednicama Virovitičko-podravske županije i Grada Virovitice, radio je i na projektima drugih značajnih ustanova s područja naše županije kao što su Turistička zajednica Slatina, Park prirode Papuk, Centar za posjetitelje Križnica, Posjetiteljski centar „Dravska priča“ i Geo info centar Voćin. Njegove fotografije i videospotove danas su sinonim kvalitete što se promocije tiče, kako našeg kraja, tako i raznih proizvoda.

• Vremena su se promijenila u tom smislu da su ljudi postali svjesniji koliko je dobra fotografija bitna za promidžbu i prodaju te danas angažiraju fotografe u te svrhe. Prije su kod nas fotografi bili dosta bazično opremljeni i nisu mogli odraditi neke stvari te se često kontaktiralo nekog izvana, npr. Zagreba ili Osijeka. Zahvaljujući digitalizaciji, oprema je dostupna i samim tim ljudi iz sredina poput naše mogu napraviti jednako dobar rezultat poput fotografa iz velikog grada koji radi po drugačijim cijenama. Onda se otvori malo prostora na tržištu, a pozitivno je što nema puno ljudi koji će raditi taj tip fotografije – ističe Matija.

Kada kaže „taj tip fotografije“, misli na onaj koji je njemu osobno prvi, a kojim se danas intenzivno bavi radeći na projektima. Iako mu je fotografiranje životinja u divljini velika ljubav, ljubav ponekad boli.

• Fotografiranje životinja je… teško – smije se te nastavlja:
• Iako si potpuno svjestan da je s druge strane objektiva životinja i da neće surađivati, teško je izbjeći osjećaj frustracije. Svaki dan je pokušavaš preduhitriti nekim novim trikom koji si zamislio, stalno ideš u krivom smjeru i jednostavno ne ide. Nakon dva tjedna shvatiš da ti je dosta i da više nemaš vremena na jednom mjestu gnjaviti se s tim jednim parom ptica. Pogledaš na aparat što si napravio i shvatiš da si najbolju fotografiju napravio još drugi dan, ovih ostalih 15 dana si se samo s dva objektiva nadmudrivao s njima. Onda tjedan dana čekaš da dođe orao štekavac. Prvi dan naiđe slučajno, uslikaš ga i više ga nikada ne vidiš. A da ne pričamo o situacijama kada ptičica sleti metar od tebe, na trsku, u pozadini Drava, savršena scena. Gledaš je i svjestan si da će odletjeti one sekunde kad podigneš aparat. Umjesto toga, samo stojiš i uživaš u prizoru. Rulet je to, nikada ne znaš što će biti – smije se.

Na kraju našeg razgovora zamolili smo našeg sugovornika da u pogleda „kristalnu kuglu“ i otkrije nam što ga očekuje u budućnosti, koja je, bez ikakve sumnje, sjajna poput blica fotoaparata.

• S obzirom da sada imam obitelj, moja dječačka maštarija i moj idealan posao su pomalo neizvedivi. Nema smisla pokupiti se i na tri tjedna otići u Dalmatinsku zagoru fotografirati vukove. To sada ni nije nešto o čemu intenzivno fantaziram, ali vjerujem da ću si takav izlet priuštiti kad mi dijete bude malo veće. Također, i ovdje u našem kraju ima toliko životinja koje nikada nisam uspio dočekati u kadar. Dosta je još izazova preda mnom. Mislim da mi fotografija nikada neće dosaditi jer uvijek možeš raditi drugačije. Možeš izvaditi staru analognu kameru, staviti crno-bijeli film i fotografirati, razvijati negative i izrađivati fotografije. Uvijek se možeš igrati s nečim drugim, samo treba imati ideje – zaključuje Matija Turkalj. (www.icv.hr, foto: privatni arhiv)