Ana i Silvio Paloš desetljećima su neizostavan dio Gradske glazbe Virovitica: Ljubav prema glazbi i mažoret plesu prenose na mlađe generacije

Jedno od najstarijih i najaktivnijih virovitičkih društava, Gradska glazba Virovitica ove će godine proslaviti okruglu 140. godišnjicu postojanja i aktivnog rada. Bit će to prilika da se naši glazbaši predstave svekolikom puku raznim aktivnostima i, naravno, predstavljanjem djelovanja kroz svoju bogatu povijest. No, o tome ćemo kada dođe vrijeme za to, a do tada ćemo malo zaviriti u njihove prostore ne bi li saznali nešto o pojedincima koji već desetljećima sudjeluju u čuvanju ovog vrijednog društva te pridonose kvaliteti sadržaja čime se grad Virovitica, ali i cijela županija uistinu mogu podičiti.

Bračni par Paloš, Ana i Silvio su oni koji su svojim neprekidnim aktivnim radom „debelo” upisani u stranice ove glazbene družine. Naime, Silvio koji je član Gradske glazbe Virovitica već 4 desetljeća i koji od 2003. obnaša dužnost dirigenta te Ana koja bilježi 30 godina rada u Glazbi, a od 2008. djeluje kao trenerica mažoretkinja Gradske glazbe, iako im još dosta treba do mirovine, jedni su od najstarijih članova ovog društva. Mi stariji pamtimo da je Gradska glazba nekad velikim dijelom bila sastavljena od ljudi srednje i starije dobi, no vremena se mijenjaju, a samim tim i navike. O tome, ali i o svemu drugome, prvo smo pitali starijeg i iskusnijeg Silvija.

Ja sam već četvrta generacija u virovitičkoj Gradskoj glazbi, naime moj pradjed i moj djed bili su dirigenti ili kako se nekad reklo – kapelnici. Osobno nikad nisam razmišljao da ću i ja to postati niti mi je bila posebna težnja – započeo je svoju priču 48-godišnji Silvio Paloš koji je u Gradsku glazbu pristupio kao osmogodišnjak.

• Djed Antun Zalar dao mi je klarinet i rekao, ideš svirati. Naravno nisam pojma imao ni kako se klarinet drži, a prvi zvuci koje sam proizveo bili su sličniji mijaukanju nego sviranju, no daljnje glazbeno obrazovanje uz dosta vježbanja dalo je svoje, pa sam uskoro prešao na saksofon. Naime, tad je nedostajalo svirača na tom glazbalu, pa sam ja upao. Tih 80-ih bio sam naravno među najmlađima, a iskustvo skupljao od onih starijih. Iako su nas dijelile godine, to me nije smetalo, tim više što su u Glazbu počeli stizati i moji vršnjaci. I tako malo pomalo, godine su prolazile, a na mjesto dirigenta došao je Damir Mihaljević koji je zasigurno jedan od najzaslužnijih što je Gradska glazba dobila na podmlatku članova, ali i na znatnoj kvaliteti Počeo je stizati novi moderniji repertoar i nisu se svirali uglavnom marševi i repertoar s pogreba. Već tada, nakon Domovinskog rata vidjelo se da se dosta toga promijenilo na bolje, a publika nas je sve više prihvaćala. Ja sam preuzeo dirigentsku palicu 2003. godine i eto već je držim 20 godina. Recimo da sam nastavio gdje je Damir stao, ali suradnja između nas dvojice nastavila se dalje i još traje – napomenuo je Silvio koji kao dirigent i Damir Mihaljević kao ravnatelj Glazbene škole u Virovitici imaju dugogodišnju dobru suradnju.
• Nekada to nije bilo slučaj i Glazbena škola je bila sasvim odvojena od Gradske glazbe. Možda zbog toga što je tih davnih godina Gradska glazba imala drugačiji repertoar i nije bilo potrebno puno glazbene naobrazbe da se savlada pjesma. No sada je stvar drugačija. Repertoar Gradske glazbe znatno se proširio pa osim zabavne i revijalne glazbe tu ima i jazza, rocka, pop-a, a za to treba znanje i puno vježbe. Tu je suradnja škole i nas došla do izražaja jer većina naših članova ili je završila Glazbenu školu ili je trenutno pohađa, a u svojim redovima imamo i studenata glazbe, pa čak i profesora. Sada kada slušate orkestar, on zvuči potpuno drugačije nego je to bilo prije, ma da cijenim i ono što je bilo prije, jer takvim sistemom se nekad radilo – objasnio je Silvio istaknuvši da prosjek godina orkestra koji broji oko 30 članova jedva da prelazi 20. godinu.
• Stariji članovi koji su do ne tako davno svirali odlučili su osnovati neke svoje manje orkestre, pa i dalje sviraju, ali na onaj način kako vole i ono što vole. Ovdje se radi drugačije, a u kombinaciji s puhačima su i udaraljke zajedno sa bubnjevima, bas gitara, klavijature, a ponekad i gitara. Među puhačima su naravno svirači trube i tube, klarineta, picola, trombona, saksofona, svega što je potrebno – rekao nam je Silvio i naglasio kako će ova godina biti u svečanijem tonu, dok je prošla bila prepuna koncerata, natjecanja i drugih raznih nastupa.
• Moram priznati da nam je dosta natjecateljskih nastupa, sve nas to nekako udaljava od užitka i ograničava repertoar, tako da ćemo se ove jubilarne godine više posvetiti koncertima, glazbenim radionicama i ostalim svirkama u živo tim više što držim da mnogi građani nisu prepoznali ono što radimo i kako radimo. Vjerojatno je to naša krivnja, stoga će nas ove godine biti u gradu vrlo često – obećao je dirigent Silvio Paloš.

Tada smo riječ dali njegovoj „boljoj polovici” Ani koja je u Gradsku glazbu kao mažoretkinja pristupila 1993. godine.

• Nekako su tih godina mažoretkinje i započele u Hrvatskoj, pa tako smo i mi bile prve u gradu, a zvale smo se Mažoretkinje grada Virovitice i bile smo pod vodstvom Melite Jaušovac. Ta priča je trajala do 1997. godine i mog odlaska na fakultet u Osijek gdje sam također plesala u tamošnjem mažoret klubu. Dolaskom u Viroviticu upoznala sam dvije mame koje su htjele da njihove kćeri budu mažoretkinje. Tim tragom vratila sam se u Gradsku glazbu 2008. godine i pokrenula tada uspavani mažoret klub Gradske glazbe i eto to traje do dana današnjih – rekla nam je Ana.
• I mi ćemo, poput naših kolega iz orkestra Gradske glazbe ove godine još više nastupati u našim odorama boje grada „1234” i predstaviti ga svekolikoj publici u što boljem svjetlu – rekla nam je Ana Paloš, a s obzirom na to da je uskoro trebala početi proba mažoretkinja u njihovim prostorijama u bivšem DVD-u Virovitica, ostavili smo ih da se što bolje mogu uvježbati za ovu jubilarnu 140. godinu postojanja Gradske glazbe Virovitica, a sve naravno pod paskom mlade predsjednice Gradske glazbe Virovitica Lucije Viktorije Suvajac. (www.icv.hr, bs; foto: Bruno Sokele)