Anica i Ivan Mihaljenović iz Duzluka proslavili 50 godina braka: Ljubav se ne može opisati jednom riječju, ona je puno više

Ljubav se ne može opisati kroz tu jednu riječ, ona je toliko toga, puno više i jače. Rečenica je koju su zajedno izrekli Anica (69) i Ivan (74) Mihaljenović obnovivši zavjete na proslavi predivnih 50 godina svoje ljubavi i braka.

Uz one koji su im simboli ljubavi i zajedništva, njihove djece i unučadi te uz kumove i prijatelje proslavili su zlatni pir u svom dvorištu na imanju pod Papukom u Duzluku, prigradskom naselju grada Orahovice.

Posebna je ovo priča o dvoje ljudi koji nikada nisu odustali i u najtežim životnim trenucima imali su jedno drugo i to im je bila najveća snaga za nastaviti, boriti se i voljeti. Anica je imala 16, a Ivan 21 kada su otišli trbuhom za kruhom u Njemačku u Hannover. Ona iz Osijeka, a on iz Duzluka. Sreli su se nakon godinu dana i zaljubili.

“Vjenčali smo se 28. lipnja 1974. u Hannoveru u uskom krugu prijatelja. Suprug je tada imao 24, a ja 19 godina. Uskoro smo dobili kćer Korneliju, a ja sam zatim nastavila raditi u bolnici u Njemačkoj i ujedno učiti za medicinsku sestru. No, kako nisam imala baš nekoga da mi pričuva kćer, suprug i ja smo se odlučili vratiti kući” – započinje Anica, a Ivan kaže kako nisu željeli da kćer odrasta u stranoj zemlji.

“Domovina je domovina, iako smo radili u stranoj zemlji uvijek nas je vukla neopisiva želja za povratkom jer oboje smo najviše voljeli biti u svojoj zemlji. Tako smo se vratili” – kaže Ivan, a rečenica Anice govori sve.

“Iako nismo imali lagodan život kada smo se vratili, srce je bilo prepuno jer nigdje nije nebo tako plavo, trava tako zelena niti cvijeće mirisno kao kod kuće. Nakon četiri godine dobili smo i sina Sinišu i našoj sreći nije bilo kraja. S naše dvoje djece u svojoj zemlji, u svome kraju” – poručuje Anica.

Ivan je oduvijek bio veliki radnik i oboje su znali da ih čeka težak posao, ali nikada nisu odustali.

“Nakon povratka bavili smo se poljoprivredom, doslovno smo krenuli od nule i nije bilo druge opcije nego trajati zajedno. No, uvijek su nam, kao i dan danas, djeca bila razlog našeg života, rada i truda. Takvim razmišljanjem i napornim radom smo postigli sve što imamo danas. Ponosan na naš život, na čist i pošten rad kroz cijeli život i tako smo odgojili i djecu, a oni su danas takvi što je naš najveći životni uspjeh” – kaže Ivan.

Kada pitate Anicu i Ivana za recept duge ljubavi i braka, Anica, kako kaže ima svoju ”filozofiju”.

“Po meni univerzalnog recepta za dug i uspješan brak nema. Svi smo različiti i različito gledamo na svijet i sebe same. Ljubav, a samim time i brak, je puno muke, boli, svađa, tolerancije, uzimanja i davanja, ali i predivnih trenutaka koje daju smisao životu” – kaže Anica, a Ivan dodaje.

“Moraš prije svega pronaći dobru ženu i slušati ju, drugačije ne ide” – uz osmijeh će Ivan te nastavlja.

“Kaže moja žena da je potrebno puno živaca i tolerancije, istina je to, a za naš brak su najveći recept uvijek bila djeca i naša obitelj, to je oduvijek jedini naš cilj, motiv i inspiracija. Danas mladi imaju sve i zbog toga brakovi ne uspijevaju jer nema tog zajedništva u stvaranju nečega lijepoga, nekako sve ide kao po nekim pravilima” – kaže Ivan.

Dugovječnost bračne zajednice im je u genima, Aničini roditelji su bili u braku 65 godina, a Ivanovi preko 50 dok ih smrt nije rastavila i kažu kako su imali primjer u svojim roditeljima i da nema većeg blagoslova od toga. 

Jedna zanimljiva priča njihove ljubavi pa i braka je priča o harmonici koju prenosi njihova kćer Kornelija.

“Tata je kada se udvarao mami rekao da svira harmoniku i ona je na to pala, a on zapravo nikada nije držao harmoniku u ruci, a kamoli svirao. No, ipak mama je ”pala” na šarm i dobrotu. To nam je uvijek dobra priča za nasmijati se pa smo mu sada za 50 godina braka nabavili harmoniku i odsvirao je mami za dušu. Bilo je predivno, čak je i kleknuo i ponovno nakon 50 godina zaprosio ju, ovoga puta stvarno uz harmoniku i opet je naravno rekla da. Na proslavi je bilo predivno, jednostavno i veselo u krugu najbližih. Imaju uz nas dvoje djece i šest unuka koje obožavaju i jako dobrog zeta i snahu” – kaže Kornelija koja je iznimno ponosna na svoje roditelje i njihov odgoj za nju i brata.

“Brat i ja smo neopisivo blagoslovljeni, zahvalni i cijenimo njihovu žrtvu i trud. Predivni su roditelji, a prije svega smo oboje ponosni što su nas uvijek učili da budemo dobri i pošteni i pokušavamo ići njihovim koracima. Nije im bilo niti malo lako, sve su morali u životu na teži način. Mogli su milijun puta dići ruke od braka i naše obitelji, ali izdržali su i za njih vrijedi ona: “Što te ne slomi to te ojača!”. Nisu definitivno idealan spoj, niti primjer idealnog braka, a po mom mišljenju takav ni ne postoji, ali su se trudili, radili kompromise i evo ih i nakon 50 godina zajedno. Beskrajno im hvala na svakoj žrtvi i na svakoj odluci koju su donijeli da bi mi kao obitelj bili ovo što smo i gdje smo danas” – rekla je Kornelija u svoje i u ime svoga brata Siniše.

Anica i Ivan koračaju i dalje hrabro, vole se kao prvog dana i uistinu su pravi primjer kako jedan brak mora izgledati. Pravi su primjer ljubavi, strpljenja, tolerancije, uvažavanja,  kako se dvoje ljudi znaju poštivati, cijeniti i neizmjerno voljeti jedno drugo i svoju obitelj. (www.icv.hr, vg)