Županijski kandidati za nagradu „Zlata vrijedan“ – Na moru Marija i Dinko nisu bili 20 godina: Ustaju u 4 ujutro, dan im završava u 23 sata, ali oni ne kukaju

S Podravske magistrale na dijelu između Pitomače i Virovitice skrećemo za Vukosavljevicu pa, tražeći obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo supružnika Komar, gledamo u plastenike podignute iza kuća i obrađenu zemlju. Ovo selo na tromeđi Slavonije, Podravine i Bilogore oduvijek je živjelo od poljoprivrede, tako je i danas, s tim da je stanovnika iz godine u godinu sve manje i manje.

Iz obitelji poljoprivrednika ponikli su i Marija iz Starog Gradca, čiji su se roditelji bavili uzgojem povrća, i Dinko Komar iz Vukosavljevice koji je sa svojima uzgajao duhan pa su na selu i zemlji njih dvoje vidjeli i svoju budućnost koju su skupa počeli graditi prije 26 godina. Od onda do danas na pjeskovitom su tlu u svojoj su općini Špišić Bukovica mijenjali kulture, povećavali obradive površine i sada na 10 hektara na otvorenom i u plastenicima uzgajaju papriku baburu i rog, patlidžan, hokaido tikve, kupusnjače, kukuruz šećerac i lubenice. Ove godine krastavac im je propao. Presadnice uzgajaju sami, u plasteniku od 240 četvornih metara s podnim grijanjem na plin u kojem po potrebi mogu za podizanje temperature uključiti i topove na lož ulje.

• Donedavno smo grijali na drva pa smo se morali ustajati svaka dva sata i ložiti – kaže 44-godišnja Marija.

Komarovi uzgoje oko 200.000 presadnica, u plitice ručno stavljaju zrno po zrno, baš kao što ručno buše i rupe u zemlji u koju zatim stavljaju jednu po jednu presadnicu. U plastenicima je povrće posađeno na foliju, a proizvodnju su unaprijedili korištenjem biološke zaštite koja im puno znači, prvenstveno kod paprike. Ova vrsta zaštite podrazumijeva korištenje dobrih kukaca koji se “sipaju” po biljkama i koji onda pojedu sve štetočine. Jedna od prednosti biološke zaštite je i ta što nema karence (propisani najkraći rok koji mora proći od primjene kemijskoga sredstva do berbe, op. a.) i paprika se može odmah brati i jesti. Marija i Dinko, u konačnici, godišnje proizvedu više od stotinu tona raznoga povrća, a otkup imaju riješen. Doduše, o cijenama bi se dalo razgovarati. Oni, na primjer, za klip kukuruza šećerca kao proizvođači dobiju 20 centi, patlidžan je pao na 55 centi za kilogram, paprika babura na 80 centi… Većinu posla obavljaju ručno njih dvoje, uz pomoć sina Matea koji je završio poljoprivrednu školu. Kad je sezona, uzmu još dvoje-troje radnika. Kći Kristina odabrala je drugi smjer u životu. Na jednom hektaru zemlje Komarovi imaju posađene i trešnje.

• Nekad si od dva-tri jutra zemlje mogao dobro živjeti, sad moraš obrađivati puno više da bi opstao, a ne da bi imao kule i vile, to nam i ne treba. Otkupne cijene sve su niže, ove godine za lubenice nitko i ne pita. Ali mi se ne damo – govori valjda vječito vedra Marija.

Na moru ona i Dinko nisu bili 20 godina, a jedino doba godine kad nemaju posla jest od Božića do potkraj siječnja pa tu onda ugrabe vremena za sebe i ponekad skoknu do toplica. Dok nam opisuju kako izgleda njihov radni dan koji započinje ustajanjem u četiri i završava između 22 i 23 sata, supružnici Komar se ne žale niti kukaju da im je teško. Dinko u polje dolazi prvi i uključuje sustav za navodnjavanje. Gotovo sva zemlja navodnjava se sustavom kap na kap, zbog čega su na parcelama kilometri cijevi. Vodu crpe iz bunara iskopanog na 48 metara dubine.

• Radimo posao koji volimo jer, da taj posao ne volite, ne biste mogli ići naprijed – jednostavno objašnjavaju Marija i Dinko. Iz godine u godinu oni su pomalo išli naprijed, no prije sedam godina, kada je oluja poharala njihov kraj, ostali su doslovno bez svega. Razorni vjetar razrušio je plastenike, nevrijeme dokrajčilo urod.
• Bili smo potpuno bespomoćni. Srećom, županija nam je odmah priskočila u pomoć, županijska razvojna agencija napravila projekt i dobili smo na mjeri 371.000 kuna europskog novca, za obnovu – kaže Dinko pokazujući nam u novim plastenicima kako je šipke razrušenih iskoristio za kolce za povrće.

Marija i Dinko Komar pod plastenicima imaju 1,5 hektara, još 8,5 hektara je na otvorenom. Većina zemlje koju obrađuju u njihovu je vlasništvu. Sami proizvode presadnice za povrće koje uzgajaju pa neprekidnog posla imaju od veljače do pred kraj prosinca. Neprestano ulažu u proizvodnju i modernizaciju gospodarstva, a godišnje proizvedu više od 100 tona raznih vrsta povrća i na tim će količinama vjerojatno i stati. Uz povrtlarstvo bave se i voćarstvom, odnosno proizvodnjom trešanja. (www.vecernji.hr, Fotografije: Damir Špehar)