„Virovitički Geppetto“: Krešimir Tomac prva je generacija umjetnika koji „glumce“ stvaraju od tekstila i plastike

„Virovitički Geppetto“, tako ga zovu u našem gradu. Geppetto je izmišljeni lik drvorezbara i tvorac poznatog Pinokija, a Virovitičanin Krešimir Tomac (29) stvarni je scenograf, kostimograf i oblikovatelj lutaka u Kazalištu Virovitica.

Iako posljednjih desetak godina surađuje s Kazalištem Virovitica na raznim projektima, tek posljednja dva mjeseca ovaj svestrani umjetnik naziva se i službenim zaposlenikom domaćeg „glumačkog gnijezda“. Imao je sreće, kaže, da baš on bude odabran za to zanimljivo radno mjesto.

“Službeno sam zaposlen kao scenograf Kazališta Virovitica, a u opisu posla stoji mi da sam zadužen za sve ono što vidite u samom kazalištu, odnosno za kompletan vizual predstave. Usporedno s time koketiram s dramaturgijom pa sam zadužen i za odijevanje glumaca, kao i „odijevanje“ scene. Ipak, osobno najdraži rad mi je onaj s lutkama, stvaranje nekih „novih glumaca“ u koje naši glumci utkaju život. S lutkama je najlakše raditi” – sa smiješkom nam otkriva Krešimir Tomac.

Svoju prvu lutku izradio je na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu kao prva generacija od svega devet studenata odsjeka „Kazališno oblikovanje“. Iako umjetnički sektori danas bilježe probleme s oslabljenim interesom mladih ljudi za ta usmjerenja, Tomac tvrdi kako mu je Akademija pružila širok spektar znanja.

“Prva opcija bila mi je upisati slikarstvo, no stvari su se drugačije posložile. Iako u početku o kazalištu nisam puno znao, na kraju se ispostavilo da je taj konačan odabir bio idealan jer sam svoj talent mogao usmjeriti u različitim područjima umjetnosti. Kada sam došao na Akademiju, nisam znao šivati, sada znam. Nisam znao kipariti, sada i to znam. Prva lutka koju sam napravio bila je Quasimodo, glavni lik romana „Zvonar crkve Notre-Dame“, i njome se ponosim i dan-danas. Ona je utjelovila sve vrste umjetnosti koje su me zanimale na faksu, ali i danas u životu – od lutkarstva, kostimografije, glume, pa sve do animacije” – objašnjava Tomac.

Nekolicina kolega odustala je na prvoj godini studija, a određeni su otputovali u inozemstvo. Tomac nije odustao, iako je imao sličnih primisli u glavi tijekom studija, a to ga je danas dovelo do službenog zaposlenja u Kazalištu Virovitica.

“Izazovno je, ali moramo biti ustrajni, posebice mi u kazališnim krugovima. Moramo se stalno dokazivati, biti veliki radnici, počevši od onih najmanjih poslova asistencije. Stepenicu po stepenicu. Ja sam bio ustrajan u tome da surađujem s Kazalištem i pristajao sam na razne projekte. Drago mi je da jesam jer me to dovelo do toga da sam danas i službeno scenograf. Uz, naravno, malo one životne sreće” – govori nam o ovoj jedinstvenoj poslovnoj prilici.

Sretan je umjetnik koji ima i „kućnu varijantu“ ateljea za rad, kaže nam Tomac. Ipak, to upućuje na zaključak da osoba radi 24/7 ili barem razmišlja o poslu toliko dugo.

“Ideje mi naviru konstantno, evo čak i sada tijekom ovog našeg razgovora. Moje su oči zaista filter svega što me okružuje, ponekad se osjećam kao ljudski fotić (smijeh). Sada zvučim kao oftalmolog, ali činjenica je da se vanjski svijet odražava u mojoj memoriji i stalno pecam nove ideje. Možda baš zato volim i ribolov jer mi tada dolaze najljepše ideje, jer ondje imam najveći zen od cijelog tog svijeta umjetnosti” – rekao je.

Kada izađe iz svog „zena“ i vrati se na kazališnu scenu, nema vremena tražiti „Božju crtu za kreativnost“, kaže. Ovisno o produkciji i kući s kojom rade, scenografi, kostimografi i oblikovatelji lutaka moraju brzo reagirati, jer od čitaće probe do prvog koraka na sceni ne prođe puno vremena.

“Sve počinje od tog prvog razgovora i ako imamo jak koncept, sigurni smo u što se upuštamo. Najviše vremena odlazi upravo na sam koncept, a kada je on jednom definiran i dobro usmjeren, odmah se i glumci i redatelji bolje osjećaju. Tada kreće proces nabave materijala i rekvizita koji se materijaliziraju u kostime i scenografiju. Dramaturgija mi govori kakav će kostim biti taktilno – hoće li imati veće ili gušće tkanje, hoće li materijal biti sjajan, matiran, svijetao, taman” – govori nam ovaj virovitički scenograf.

Uz Krešimira Tomca „osoba od kostima“ u Kazalištu Virovitica je i Vanda Grba, dugogodišnja garderobijerka. Ovaj dvojac zajedničkim snagama odabire materijale, razmišlja o krojevima i proučava skice. Grba, kao iskusna „kazališna žena“, Tomcu je postala i dobra prijateljica. U izradi scenografije te razumijevanju tehnike i materijala uvelike mu pomaže i stolar Dario Pšihistal, nadodaje.

Vrativši se na početno spomenuti nadimak, premotali smo priču do njegove najveće ljubavi – izrade lutaka. U svom umjetničkom opusu broji 30-ak lutaka, što je, kaže Tomac, za jednog lutkara relativno mali broj.

“Lagao bih kada bih rekao da mi nadimak „virovitički Geppetto“ ne laska, ali još više bi mi laskao da sam napravio puno veći broj lutaka. No, tek sam u začetku svega ovoga i imam puno prostora za napredak. Najljepši dio ovog posla je upravo ta vjera u sebe i svoj talent. Bez obzira što iza sebe imam dosta predstava, kostimografija i scenografija, i dalje mislim da me čeka puno posla na sebi samome i tome koliko još mogu pokazati” – ističe.

Kazalište Virovitica trenutno udružuje snage s glumcima iz Južne Koreje kako bi se zajednički pripremili za Svjetski kongres lutkarskih kazališta koji će se održati u svibnju iduće godine. Riječ je o peteročlanoj ekipi iz Južne Koreje, predstavnicima korejske UNIMA-e (Međunarodnog saveza lutkara), uz koje na projektu sudjeluju Sara Lustig, Silvijo Švast, Miran Hajoš te sam Krešimir Tomac.

Ovaj neobičan spoj Hrvatske i Južne Koreje iznjedrio je nešto novo, drugačije i posebno – lutkarsku neverbalnu predstavu za odrasle, vrlo ozbiljne tematike.

“Čitav proces iznjedrio je tekst o djevojčici po imenu Mari koja je – izbjeglica. Materijali za lutke rađeni su od nule i morali smo pronaći neku zajedničku točku što nama osobno predstavlja izbjeglištvo. Tako je stvorena lutka djevojčice napravljene od prirodnih materijala koju okružuje svijet plastike” – otkriva nam Tomac, koji krajem studenoga leti za Južnu Koreju kako bi sve pripremio za dolazak ostatka svoje virovitičke ekipe.

Odlazak na drugi kontinent ga ne plaši, naprotiv uzbuđen je što putuje novopečenim prijateljima Korejcima. Ono što ga brine jesu problemi na putu koji će se, naravno, pojavljivati.

“Najteže je suočiti se s ljudskim reakcijama i njihovim kritikama. S druge strane, sve ovisi o tome kako tko prima kritike. Ako uspijete pronaći svoje mjesto pod suncem, znate da ste na dobrom putu i uz sve kritike koje se pojavljuju i koje zaboravite kada prođe sva ta „fama“ oko novih predstava i projekata” – ustvrdio je.

Naposljetku, kada smo ovog lutkara upitali za alternativu, B opciju, da kojim slučajem nije uspio u svijetu umjetnika, Tomac odgovara:

“Back-up plan bio mi je urarska radnja koju vodi moj otac. Zapravo, ona je usko povezana s lutkarstvom. To su te male pikanterije koje začine svako zanimanje – ljubav i strpljenje” – istaknuo je na kraju naš sugovornik Krešimir Tomac. (icv.hr, dj, Foto: D. Jagarinec)