Na području Hrvatske, a tako i Virovitičko-podravske županije, nikad nije bilo više djece s teškoćama kao i njihove odgode upisa u prvi razred osnovne škole

Govorne teškoće, fizička nezrelost, socijalna isključenost, zanemarivanje… Neki su to od razloga zbog kojih su na području Virovitičko-podravske županije u ovoj školskoj godini čak tri razreda prvašića – odgođena, a slična je situacija diljem Hrvatske, u ostalim županijama.

Brojke na našem području, pokazuju kako je na 606 učenika koji su upisali prvi razred osnovne škole na području naše županije ove školske godine njih 71 dobilo odgodu upisa. Svako deseto dijete ponavlja program predškole, školske klupe su za njih godinu dana predaleko.

Martina Bunić, pročelnica županijskog Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu i sport, koji je nadležan za upis u osnovne škole na području VPŽ, kaže kako se iz godine u godinu evidentira sve veći broj djece s odgodama, na razini cijele države te da ni Virovitičko-podravska županija, nažalost, ne zaostaje za tim negativnim trendom.

• Razloga je više zašto dijete dobije odgodu za upis. Najčešće je riječ o govornim poteškoćama, zdravstvenim problemima, fizičkoj nezrelosti, socijalnoj isključenosti. Na testiranjima za školu dijete će tako znati na engleskom i pojmove i boje, ali neće znati isti pojam objasniti na hrvatskom jeziku. Mi ove godine imamo 71 neupisanog učenika, s odgodom, a prije samo četiri godine bilo ih je 40. Sve je više i samih vrsta poteškoća, pogotovo težih poteškoća koje se otkrivaju već u ranoj dobi pa možemo reći kako je problem kompleksan, zahvaća sve, od vrtićke dobi i traje sve do kraja školovanja te traži interdisciplinaran pristup rješenjima – smatra pročelnica.

Svakodnevica odgojno-obrazovnih ustanova pokazuje kako ondje gdje je prije dvadesetak godina bilo jedno ili dvoje djece na školu ili vrtić danas jedno ili dvoje samo na grupu ili razred. Samo od 2020. godine, kada je područje Virovitičko-podravske županije imalo 82 učenika koji su imali rješenje za primjeren program u školi, brojke su trajno rasle. Danas ih je za područje VPŽ, dvostruko više, 175, a pretpostavlja se kako će sljedeće godine taj broj biti i veći. Teškoće zbog kojih dijete ne može samostalno pratiti nastavu i zbog kojih mu je neophodan pomoćnik koji će s njim ili s njom biti u klupi za vrijeme nastave različite su.

Školarci sve više imaju komunikacijskih teškoća, poremećaja aktivnosti i pažnje (ADHD), poremećaja iz spektra autizma, poremećaja govorno-glasovne komunikacije i specifične teškoće u učenju, tjelesni invaliditet, laku intelektualnu teškoću, umjerenu intelektualnu teškoću, poremećaj razvoja govora i govornog jezika te oštećenje organa i mišićno-koštanog sustava. Sve navedeno dijagnosticirano je stručnjaka i evidentirano u rješenjima s kojima su danas djeca u školi ili čekaju na upis u školu ili COOR. Ni vrtići, u kojima se najprije otkrije određeno odstupanje, nisu izuzetak.

Istraživanja, ali i svakodnevica u našim vrtićima i školama pokazuju kako su nove generacije djece općenito „slabije“ u govoru i komunikaciji u odnosu na svoje vršnjake prije desetak i više godina. Slabija pažnja, koncentracija, niska tolerancija na frustracije i niža razina samokontrole samo su neke od „boljki“ modernih generacija koje ruku pod ruku idu s modernim stilom života, ali i pretjeranim utjecajem ekrana, a kojem su djeca izložena već od samog rođenja.

Stručnjaci upozoravaju kako djeca izložena ekranima od rane dobi mogu razviti poteškoće u prilagodbi na svakodnevne izazove, poteškoće u govoru te da igre i sadržaji koji potiču brze nagrade mogu narušiti sposobnost odgode zadovoljstva i kontrolu emocija. Posljedica: današnja djeca su nestrpljiva, bezvoljna, nezainteresirana, ali i sve manje empatična i komunikativna. Teže zadržavaju fokus i već u prvim razredima osnovnih škola gube motiv za ocjene, gradivo, teško im se koncentrirati na kompliciranije zadatke, osobito ono što im „nije zanimljivo“.

U situaciji u kojoj se danas nalazimo i u kojoj su teškoće aktualna tema cijelog društva, ne samo odgojno-obrazovnog, postavlja se pitanje; je li riječ o zaista sve većem broju djece s teškoćama ili je samo dijagnostika bolja, a „registar“ teškoća veći, pa se određena odstupanja u razvoju odmah dijagnosticiraju?

• Objektivno, više je djece s određenim teškoćama, no u isto vrijeme same se teškoće se sve brže utvrđuju, a pa samim tim i klasificiraju, zahvaljujući zakonskoj regulativi i dijagnostici na terenu. Svi znamo da teškoće postoje oduvijek. I prije 20 godina imali smo posebne odjele u svojim školama, specijalizirane ustanove kao naš Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Virovitica i djeca koja su imala prepoznate velike teškoće pohađala su takve odjele, a djeca s teškoćom koja bi se danas svrstala u poremećaj pažnje ili hiperaktivnost, bili su „življa, nemirna djeca“. Danas, s ciljem inkluzije, učenici s teškoćama imaju prilagođen sadržaj nastave, koju mogu u redovnom programu prolaziti uz individualizirani postupak i prilagodbu sadržaja, odnosno u posebnom programu, uz individualizirane postupke. Ono što je sada najvažnije je što prije otkriti teškoću, razgovarati s roditeljima i na vrijeme krenuti u rad s djetetom, jer teškoća sama od sebe neće nestati, ako je primijećena i ako se na njoj ne radi – ističe pročelnica, koja pritom naglašava veliku ulogu odgojitelja u vrtićima, koji već u najranijoj dobi primijete odstupanja u razvoju kod djece.
• Ključno je, kada se u predškolskom odgoju utvrđuje teškoća, jest da ona mora biti dobro utvrđena, a dokumentacija cjelovita. Svjesni smo da je roditeljima ponekad jako teško prihvatiti teškoću kod rođenog djeteta, a potom i krenuti u vrlo kompleksan proces do dobivanja konkretne dijagnoze i rješenja s kojim dijete dolazi u vrtić ili školu ili nastavlja određeni program. Znamo da će rješenje koje o djetetovoj teškoći donese struka zapravo biti dokument koji će odrediti budućnosti i život ne samo tog učenika, već i cijele obitelji, zato je postupak obuhvatan, proces donošenja rješenja traje i svi bismo voljeli da on bude što prije završen – kaže pročelnica.

Prilikom donošenja rješenja, koje je bazni dokument za program u vrtić ili školu, sustav trenutačno primjećuje dva problema. Manjak stručnjaka je jedan (rješenje donosi županijsko povjerenstvo koje čine defektolozi, psiholozi, edukatori, rehabilitatori, klinički psiholozi, liječnica školske medicine, op.a.), pa sam proces dobivanja rješenja dugo traje, a drugi se odnosi na nemogućnost roditelja da prihvate rješenje i priznaju teškoću, kaže pročelnica koja ističe kako se u tom slučaju nakon odbijanja rješenja šalje žalba nadležnom Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih te se u većini slučajeva to rješenje poništava.

• Za dijete to znači „status quo“; ako je u vrtiću, ostaje u redovnom programu, bez podrške stručnjaka kao što su logoped ili rehabilitator, a ako je u školi, mora se prilagoditi, bez obzira na svoju teškoću, redovnom tempu nastave i svim obavezama. U tom periodu nema pravo na pomoćnika u nastavi, jer nema rješenja. Za same pomoćnike je također velika potreba – ističe Martina Bunić.

Ove školske godine s učenicima je i 44 pomoćnika u nastavi koji su ugovore potpisali sa Županijom (14 osnovnih i četiri srednje škole), kao i 32 pomoćnika u osnovnim školama kojima je osnivač Grad Virovitica – OŠ Ivane Brlić-Mažuranić, Vladimira Nazora i Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Virovitica.

Promijenio se i sam status pomoćnika u nastavi, kojih je također sve više. U početku je dijete imalo pravo na četiri sunčana sata dnevno, a danas je pomoćnik u razrednoj ili predmetnoj nastavi u osnovnoj školi ili u srednjoj školi s učenikom cijelo vrijeme nastave.

Sredstva za rad pomoćnika u nastavi financiraju se putem projekata, iz Europskog socijalnog fonda plus, koji za njih osigurava dio bespovratnih sredstava do 2027. godine.

• Pomoćnici koji rade u školama kojima je osnivač VPŽ danas su u sklopu projekta “In-In – integracija i inkluzija” zaposleni svih 12 mjeseci u godini i imaju sva prava, a godišnje se za njihov rad osigurava bespovratnih 1,5 milijun eura. No, to nije dovoljno, jer je potreba za njima sve veća pa će županija ove godine izdvojiti dodatnih između 150 i 200 tisuća eura kako bi se za svako dijete s teškoćom osigurao potreban pomoćnik, a tom pomoćniku dala sva prava koja mu pripadaju – kaže pročelnica.

Grad Virovitica pomoćnike u nastavi osigurava kroz projekt „Korak u život jednakih mogućnosti-faza VII“, za koji je uz bespovratna sredstva iz europskih fondova, osigurano i 40.000 eura iz virovitičkog proračuna, doznajemo od pročelnika Alena Bjelice iz Upravnog odjela za društvene djelatnosti grada Virovitice.

Potreba za logopedom, jednim od najtraženijih stručnjaka, upravo zbog rastućih teškoća kod djece vezano uz govor i razumijevanje, velika je u cijeloj Hrvatskoj. U razgovoru s roditeljima doznajemo kako se na terapiju čeka i po šest mjeseci, čak i onda kada dijete ima jasno naznačenu teškoću i potrebu da se s njim radi jednom do dva puta tjedno. Upiti svakodnevno stižu i u COOR, koji provodi socijalne usluge i usluge rane intervencije i koji nastoji maksimalno izaći ususret potrebama djeci i roditeljima.

Druga prepreka, mnogima nesavladiva je visoka cijena logopedske terapije. Ako dijete ne može prije doći na red u centrima i bolnicama, roditelji su primorani tražiti pomoć privatnika, a cijene tih usluga, kažu nam roditelji s kojima smo razgovarali, nisu male.

• Prvu logopedsku procjenu kod privatnika u trajanju od 120 minuta platili smo između 120 eura, jedan logoped tražio nas je 180 eura. Redovnu terapiju plaćali smo, ovisno o logopedu i je li riječ o 45 ili 60 minuta, između 40 i 60 eura po terapiji. Išli smo tri mjeseca, koliko smo si mogli priuštiti. Sad čekamo termin u bolnici, na redu smo tek za par mjeseci – rekli su nam roditelji s kojima smo razgovarali.

Pročelnica Bunić, s kojom smo otvorili i to pitanje, kaže da su svjesni kako logopeda nema dovoljno, da ga trebaju i škole, vrtići i sve ustanove koje se bave radom s djecom.

• Nemamo dovoljno logopeda u školama, kao ni drugih stručnjaka, no kako su govorne teškoće jedna od najvećih prepreka za upis u školu, razmatramo da u skoroj budućnosti, mi kao županija, osiguramo logopeda koji bi radio upravo s predškolarcima i drugom djecom kod koje je izražena velika potreba za redovnim tretmanom. Tako bismo roditeljima financijski pomogli, mi bismo podnosili troškove satnice, a dijete bi pravovremenom terapijom dobilo pomoć i podršku koja mu je potrebna u svladavanju teškoće. To vidimo kao prvi korak kojim možemo krenuti – zaključila je pročelnica Martina Bunić. (www.icv.hr, Fotografija/Ilustracija: Kristijan Toplak)