U Počasnoj satniji Počasno-zaštitne bojne predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović je i Virovitičanka Ivana Rengel

Vojnikinje Katarina Švegović (23), Ivana Rengel (29) i poručnica Kristina Kojundžić (27) ostat će u povijesti upisane kao prve žene koje su pristupile do sada samo za muškarce rezerviranoj Počasnoj satniji Počasno-zaštitno bojne. Zbog ovih djevojaka visokih propisanih 170 centimetara, kosa zategnutih u pundžu koja ne smije prelaziti okovratnik košulje, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović morala je promijeniti svoju zapovijed kada su je u počasnom postroju u svibnju pozdravile u savršenom stavu pozor.

Kako su u ovoj najelitnijoj postrojbi Oružanih snaga do sada bili samo muškarci, predsjednica je u svojoj zapovijedi morala spomenuti i vojnikinje. Upravo je taj 27. svibnja i prvi bliski susret sa predsjednicom ostao u njihovim sjećanjima upisan kao dan kada su se osjećale iznimno ponosno i časno.

– Na svaki postroj dolazimo u počasno-ceremonijalnim odorama i sa puškom PAP M59/66 koja ima 4,1 kilogram. Upozorili su nas da ćemo je u stavu pozor vjerojatno držati 10 minuta, mirno i nepomično. Bio nam je to prvi zadatak, imale smo tremu, mislile smo što ćemo ako počnemo drhtati kada dođe predsjednica. I u tom trenutku, preplavile su nas silne emocije, ponos, čast što smo dio Počasne satnije. Vjerujte mi, tih 10 minuta nepomičnog držanja puške činilo mi se kao svega tri minute. Fenomenalan je to osjećaj – pripovijeda nam Ivana Rengel.

Ovu Virovitičanku još su kao djevojčicu uniforme jako zanimale. Nakon što je završila višu ekonomsku na osječkom fakultetu, Ivana je predala papire u Ured za obranu i njezin život krenuo je vojnim putem.

– Prošla sam obuku za dragovoljnog ročnika, potom specijalistički dio obuke i postavljena sam u topografsko-računalnu desetinu kao topograf. Provela sam tamo tri i pol godine, bila sam blizu kuće i sve je bilo super dok jednog dana iz Središnjice za upravljanje osobljem nisu došli predstaviti Zapovjedništvo specijalnih snaga, Počasno-zaštitnu bojnu… I tu sam odlučila priključiti se Počasnoj satniji i u nju sam ušla 1. svibnja ove godine. Naravno, prije toga sam prošla oštru selekciju, psihotestiranja, provjeru motoričkih sposobnosti – prisjeća se Ivana. O svojim muškim kolegama ima samo riječi hvale. Niti u jednom trenutku, tvrdi, nije se osjećala manje vrijedna, spolno diskriminirana niti uvrijeđena na bilo koji način.

– I njima je trebala prilagodba jer su do sada bili bez žena. Ali stvarno su korektni, pomoći će kada god treba. Primjerice, meni je u početku strašno teško bilo držati pušku u stavu pozor kada se 10 minuta ne smiješ pomaknuti. Ali vremenom i obukom to se savlada – govori nam Ivana koja je započela časničko devetomjesečno školovanje na Hrvatskom vojnom učilištu. Iako ne zna gdje će završiti po okončanju tog školovanja, priželjkuje da se vrati i nastavi raditi u Počasnoj satniji.

Iako je zapovjedništvo Počasne-zaštitne bojne na Tuškancu, djevojke obitavaju u Uredu predsjednice na Pantovčaku. Njihov službeni dan počinje postrojavanjem u osam sati, podizanjem zastave, nastavlja se dvosatnom tjelovježbom, a nakon osobne higijene vježbaju počasno-ceremonijalne radnje.

– Na Pantovčaku se osjećam kao doma i jedan od lijepih stvari ovog posla je što ja mogu kad god hoću u krug Ureda predsjednice, a vi ne možete – u šali kaže Ivana dodajući kako joj je najveća potpora bila kolegica Katarina, koju je zatekla kada je došla u satniju. A upravo je Katarina Švegović probila led i kao prva žena uistinu stala rame uz rame svojih kolega. U Zagreb je stigla iz mjesta Gola na hrvatsko-mađarskoj granici. Nakon srednje škole i sa zvanjem upravnog referenta prijavila se za dragovoljnog ročnika.

– Kako nisam imala uvjete za fakultet u natječaju za program Kadet, čekala sam dvije godine za dragovoljnog ročnika. Nakon toga sam bila tri mjeseca u Đakovu na specijalističkoj obuci za ciljača na minobacaču u Đakovu te mi je prvo postavljenje bilo u Kninu. Nakon godine dana vidjela sam natječaj i nisam mogla vjerovati da je Počasna satnija otvorena i za žene, prvi puta u povijesti! Javila sam se na natječaj i uvjet su bile visina, godine i minimalno godinu dana u sustavu. Nakon motoričkih provjera – trčanja, sprintanja, trbušnjaka i sklekova, prošla sam i selekcijsku obuku ovdje u satniji i njihova riječ i odluka bila je zadnja. Uz sve navedeno tražili su i vojničko držanje i ponašanje. I prošla sam – govori nam Katarina.

Kao i Ivani i njen je opis posla uvježbavanje počasno-ceremonijalnih, ali i ostalih vojničkih radnji i naravno, redovita tjelovježba. Iako joj je „papovka“ bila strana do tada i pitala se kako će i koliko će joj vremena trebati uvježbati baratanje njome, sada s njom manevrira bez problema. Za razliku od njih koje su ravnopravno uz bok sa 78 muških kolega, poručnica Kristina Kojundžić (27) nadređena je 20-rici vojnika u vodu HRZ i PZO. Njima zapovijeda od 1. srpnja.

– Postoji obostrano poštovanje i još nisam bila u situaciji da ih moram obuzdavati. Dečki su mi sami priznali da se nikada prije nisu susreli sa zapovjednicom voda. Moje uobičajene dužnosti su jutarnje postrojavanje, potom koordinacija oko plana obuke sa dočasnicima što se svodi na pregled zadaća koje nas očekuju toga dana i kako će se one odraditi, te kakvi su planovi za dalje. Ja ne nosim „papovku“ kao moje kolegice, nego sablju – pripovijeda nam Kristina.

Rodom je iz Kutine, a nakon što je završila prirodoslovno matematičku gimnaziju, javila se na natječaj program Kadet. Upisala je Kineziološki fakultet u Zagrebu i nakon njegovog završetka krenula na temeljnu časničku izobrazbu.

– Što da vam kažem, došla sam, vidjela i ostala. Nakon završetka temeljne časničke izobrazbe bila sam zapovjednica mehaniziranog voda u 1. mehaniziranoj bojni „Tigrovi“, a nakon dvije godine provedene tamo prijavila sam se ovdje i ostala u Počasnoj satniji – pripovijeda nam Kristina. Nikada neće zaboraviti ovogodišnje polaganje vijenaca u Kninu 05. kolovoza, kada je prvi puta stala ispred predsjednice Grabar Kitarović.

– Postoji trema, ne želiš ništa zeznuti, kasnije vidiš greškice i težiš potpunom savršenstvu – priznaje Kristina.

Djevojke smo pitali kako se osjećaju kada tešku vojničku čizmu zamijene štiklom.

– Volim štiklu i odlično se osjećam kada s posla dođem kući, obujem cipelu na petu i izađem negdje. Budući da na poslu nemamo nalakirane nokte dok radimo, izguštamo se kada smo na godišnjem odmoru- povjerila nam je Ivana. (www.24sata.hr)