Jedan dan s veterinarima Feliksa: Nikad ne znate tko će doći na vrata, tko završiti na operacijskom stolu, a tko će samo na pregled zuba

Čovjek je kroz povijest postupno pripitomljavao životinje kako bi ih prilagodio životu u zajednici ili kako bi ih koristio za vlastite potrebe i interese. Poznati su primjeri čovjeka koji je divljeg psa izdvojio iz čopora, hranom ga pripitomljavao, a pas je zauzvrat „čuvao“ životni prostor čovjeka. Prodoran bi lavež noću budio vlasnika, a ako bi se kući prišuljala neka nepoznata osoba, pas je upozoravao vlasnika na goste ili mu je pomagao pri čuvanju ovaca na ispaši. Neki od ovih primjera prisutni su i danas. Psi, mačke, ali i druge životinje pripitomljene su do te mjere da se više ne može govoriti o potrebi čovjeka za životinjom već o luksuzu koji ponekad prelazi granice životinjskog svijeta.

DVIJE TISUĆE PACIJENATA

Bez obzira radi li se o psu koji je istreniran kako bi pomagao u prostornom snalaženju slijepe osobe, o psu koji zbog izraženog njuha služi MUP-u, HGSS-u, o mački koja lovi miševe ili o onoj koja preferira jesti samo hranu iz konzerve, bez obzira bio to jež, zmija, tvor ili šišmiš – svi oni imaju nešto zajedničko – moraju ići veterinaru.

Veterinarska praksa za male životinje – Feliks djeluje u Virovitici od 2009. godine te broji preko 2 000 pacijenata, životinja različite vrste. Nadaleko poznati virovitički veterinari Dražen Majetić, Oliver Rajković, Miloš Čović i Vedran Šantić svaki dan spašavaju živote naših kućnih ljubimaca. Možda to zvuči pretenciozno, ali kada je životinja bolesna, malo tko može ostati ravnodušan, a vlasnici će učiniti sve da njihov ljubimac bude opet zdrav. A to ne mogu bez veterinara.

MIRAN REPIĆ ZNAK ZA UZBUNU

Među mnogim životinjama koje se liječe u Feliksu, pas je ipak najčešći posjetitelj. Mnogo je raznih pasmina, veličina i oblika, ali jedno je isto – čim se razbole, njihov repić ne maše jednako kao i prije – to je znak za uzbunu. Razni su razlozi zašto se nabavlja pas; neki ljudi uzimaju psa iz koristi, pas im služi za čuvanje dvorišta, ovaca na ispaši, tjeranje lisica. Neki osobama pomažu svojim izrazitim njuhom i vidom, neki su kupljeni i trenirani baš za lov, a neki za beskrajna maženja na kauču i u krevetu vlasnika.

Bez obzira na pasminu ili njihovu svrhu, vlasniku koji dođe kući nitko se ne raduje toliko koliko se raduje pas. Prema nekim istraživanjima provedenim u Švedskoj, pas može uvelike poboljšati zdravstveno stanje i životni standard vlasnika. Uz to, pas je životinja koja osjeća vašu sreću jednako kao što osjeća i tugu. Za razliku od nekih ljudi, pas nikada neće okrenuti leđa svome vlasniku, već će naprotiv, podmetnuti svoja i spasiti vlasnika – stoga se s pravom može reći da je pas čovjekov najbolji i najvjerniji prijatelj. Nebrojeno je mnogo slučajeva u kojima su psi to i potvrdili.
Veliki je izazov pomoći životinji čiji vlasnik već ima moguću dijagnozu za životinju. Teško je raditi kada su se vlasnici već posavjetovali s ‘Dr. Googleom’. Postoje vlasnici koji si dopuste doći u praksu i onda ‘pametovati’ veterinarima.

– Često dođu s već možebitnom dijagnozom i od nas očekuju samo potvrdu. Neki od njih nas i savjetuju kako je najbolje provesti liječenje. U takvim slučajevima najčešća rečenica glasi „Doktore, dajte mu za tu dijagnozu nešto da ja mogu ići“ – kroz smijeh ističe doktor M. Čović.

SVAKI JE DAN VELIKI IZAZOV

U ovoj veterinarskoj praksi, svaki je dan izazovan, na početku radnog dana ne zna se kakvi će slučajevi ‘pokucati na vrata’.

– Ovdje je uvijek dinamično – orijentiramo se prema unaprijed dogovorenim terminima poput kastracija, sterilizacija životinja ili neke druge operacije, sve su ostalo pacijenti koji navrate na ‘pikicu’, brz pregled zuba ili nešto slično – ističe doktor Rajković. Ponekad su dani mirniji, dogovorene su operacije, pregledi i konzultacije, ali ima dana kada je tolika gužva da moraju zamoliti vlasnike da pričekaju ili da se vrate kasnije, kaže nam veterinar.

Nažalost, četvero veterinara koji su zaposleni u Feliksu nisu ni izbliza dovoljni za ‘apetite’ koje Virovitičani imaju za životinje. Puna dva mjeseca bio je otvoren natječaj za još jednog veterinara koji bi mogao raditi u ovoj veterinarskoj praksi, no nitko se nije javio, čak nijedan upit nije stigao na njihovu adresu.

– Vjerojatno nitko ne želi doći živjeti i raditi u Slavoniju iz Zagreba. Nažalost, ne možemo riješiti sve zdravstvene probleme svih ljubimaca u Virovitici – ističe doktor Majetić koji dodaje kako je Feliks opća praksa, specijalizirana za male životinje – ali opet opća.

Svaki je dan drugačiji, ovdje se izmjenjuje i sreća i tuga i nervoza. I najveseliji dan može se u trenu promijeniti u najtužniji. Situacije se mijenjaju doslovno iz minute u minutu – i najbolji dan koji počne laganim tempom u sedam, u trenu se pretvori u najgori dan, pretrpan pacijentima s teškim slučajevima te koji završi u pola sedam navečer, navode iz Feliksa.

– Primjerice, doktor Čović baš prošlu noć imao je hitni slučaj u 9 sati navečer, a potom u 4 sata ujutro imao je vrlo komplicirani hitni carski rez skotne kujice – dodaje Majetić, koji ističe kako je, srećom, sve dobro prošlo.

SMRT KAO SASTAVNI DIO POSLA

Ponekad se dogodi da se životinji više ne može pomoći. Tada su, nažalost, nemoćni i jedino što preostaje je ‘uspavati’ životinju da joj se skrate daljnje muke.

– Iako mi kao veterinari ne bismo smjeli pokazivati emocije na poslu, zbog profesionalnosti koja se od nas zahtijeva, dogodi se da ‘kliznemo’ u poziciju tog vlasnika koji mora ‘uspavati’ svojeg najboljeg prijatelja, osobito ako dugo poznajemo vlasnika i psa – ističe doktor Čović.

Razumljivo je to, osobito kada posvijestimo da su i oni ljudi s emocijama i da nikome nije lako gledati suze.

– Nama je smrt sastavni dio posla. Ponekad i mi plačemo, pogotovo kada ugine naš pacijent kojeg liječimo deset godina, od kada smo započeli s praksom – govori doktor Majetić dok pokazuje na zid u glavnoj sali ambulante, prepun slika pasa i mačaka, njihovih pacijenata.

– Nekih više nema, uginuli su, nažalost, no uvijek će ostati u našim sjećanjima. Nadamo se da smo u ovih deset godina rada u Virovitici barem malo promijenili svijest Virovitičana o zdravlju ljubimaca. Ako jesmo, a čini mi se da jesmo – onda smo uspjeli. Najveća sreća nam je vidjeti da su životinje zdrave i sretne – ako to postignemo, nema radosnijih i ponosnijih osoba od nas – ističu iz Feliksa.

POKRETAČI PETICIJE “STOP PETARDAMA“ Vidjeli previše zastoja srca kod životinja da bi šutjeli

Potaknuti prečestim slučajevima zastoja srca kod životinja, virovitički Feliksovci prošle godine pokrenuli su peticiju kojom žele zabraniti uporabu pirotehničkih sredstava svih kategorija tijekom cijele godine (osim u slučaju organizirane i najavljene uporabe – proslave Dana grada i tome slično.)

– Ova peticija nastala je iz želje da se zaustavi nekontrolirano bacanje petardi. Dakako, peticija je prvobitno nastala zbog životinja koje za vrijeme dana kada je uporaba pirotehničkih sredstava dopuštena ne mogu normalno živjeti od količine straha, no peticija ima i dublje značenje – želi se pomoći i osobama koje imaju srčanih problema ili nekih drugih zdravstvenih problema – ističe D. Majetić. Svi volimo pogledati vatromet, međutim drugačije je kada je nešto najavljeno, a drugačije kada se besmisleno i nekontrolirano bacaju petarde koje ometaju mirnoću blagdana. Ako je pucanje najavljeno, svi se mogu dobro pripremiti, kako bi sve prošlo bez težih posljedica, poručuju u Feliksu.

– Peticiju je preuzela udruga „Prijatelji životinja“ koja prema zadnjim podacima kojima raspolažemo broji oko 3 000 potpisa. Peticija se može potpisati na mrežnoj stranici udruge, a na njoj se već nalazi nekoliko potpisa političkih dužnosnika, kao što je to naš gradonačelnik Ivica Kirin koji je potpisivanje peticije pozdravio 2018. godine – ističe D. Majetić.

Različiti su slučajevi s kojima se ovi veterinari svakodnevno susreću. Bez sumnje, najradosniji su kada na svijet dođe novi život, osobito kada nesretni slučaj u trenu postane sretan. Veselje i radost zavlada prostorijama veterinarske prakse Feliks. Jednom takvom primjeru posvjedočili smo za vrijeme pripreme ove reportaže. U Feliks je došla skotna kujica pomeranca, pasmine koja se inače teško ‘okoti’ sama, pa je zatrebala mala pomoć veterinara. Maleni štenci na svijet su došli carskim rezom, međutim u prvim trenucima života trebala im je mala pomoć. Masaža srca, umjetno disanje, intubiranje, treskanje i trljanje rezultiralo je dvama malenim štencima, ženkicom i muškićem, koji su potom stavljeni u inkubator, kako bi se ugrijali i pravilno razvili.

– Nema veće sreće od one kada malo štene zacvili – istaknuo je doktor Rajković, veterinar koji je izvodio carski rez. (www.icv.hr)