Medicinski tehničar Miro Lozar rane previja uz pjesmu, a za svakog pacijenta nađe toplu riječ, a zbog bijele kute ga nekad zamijene za veterinara

Lijepo je znati da postoje „dobre duše“ koje se brinu za naše starije kada mi nismo u mogućnosti, kada smo prisiljeni svoje voljene smjestiti u dom za starije osobe i pravilnu brigu o njima prepustiti stručnim osobama. A kad je o tome riječ, tu je uvijek raspjevani i nasmiješeni Miro Lozar, medicinski tehničar županijskog Doma zdravlja u Slatini, za sada jedini muškarac u Virovitičko-podravskoj županiji koji s ponosom obavlja posao zdravstvene njege u kući. Nekadašnja zvijezda RTL-ova showa „Zvijezde“, mikrofon je zamijenio rukavicama, sterilnim gazama i ogromnom količinom ljubavi prema pacijentima i svakodnevnom poslu koji obavlja. Proveli smo jedan dan s njim te ga pratili u malim dnevnim izazovima.

– U ovom poslu sve ovisi o tome koliko si empatičan. Ima mnogo nezbrinutih ljudi, vidiš puno primjera neodgovarajućeg zbrinjavanja, pa ako možeš nekako pomoći, sugerirati obitelji što napraviti i kako olakšati, zašto ne? Ponekad je potrebno sugerirati obitelji bolesne osobe da je bolesniku potrebna cjelodnevna njega, pa je primjerice, dom za starije i nemoćne osobe odličan odabir. Kada vidiš da se pacijent oporavlja zato što si ti intervenirao, onda se osjećaš super – priča nam Miro dok putujemo prvoj osobi koju će danas posjetiti.

– Najbolji osjećaj na poslu je kada vidiš da si nekome uspio olakšati tih par zadnjih godina i da mu uspiješ poboljšati kvalitetu života – ističe nam Miro.

PACIJENTA ‘DIGAO IZ KREVETA’

Mirin posao sastoji se od toga da, prema nalogu liječnika, posjećuje osobe koje ne mogu same otići u ambulantu. Previjanje rana dio je rutine na terenu. Ulazimo u dvorište, a dočekuje nas širok osmijeh Milosave i Vendela koji hoda uz pomoć hodalice.

– Miro ga je ‘digao iz kreveta’, nakon teškog moždanog udara – kaže Milosava. Vendel ima problema i sa srcem pa mu je potrebno redovito kontrolirati tlak, kao i odraditi dnevnu tjelovježbu – priča nam naša sugovornica te dodaje kako je prije nekoliko godina izgubila sina, pa na Miru gleda s puno ljubavi, kao na svojeg sina.

– Prije nego što je Miro došao, Vendel nije htio ni hodati ni primati terapiju. Sada je stekao povjerenje u Miru, pa s radošću vježba, prima terapiju i što je najvažnije, hoda i oporavlja se – zadovoljno govori Milosava koja napominje kako joj je Miro jedina pomoć u brizi za muža.

Prizori otvorenih rana Miri Lozaru ne predstavljaju veliki problem. Navikao je na to, kaže, a sve se lakše radi uz pjesmu. Miro tako često zapjeva svojim pacijentima zbog čega su oni radosniji pa je i oporavak brži.

– Ako ne pjeva, onda fućka, a to može popraviti i najgori dan – povjerava nam Milosava. Miro se, naime, 2017. godine ohrabrio i svoje pjevačko umijeće pokazao na RTL-ovom showu „Zvijezde“ na kojem je posebno impresionirao Massima Savića.

SPRINT U BIJELOJ KUTI

Uz odličnu „vibru“ na poslu, nađe se i pokoja anegdota. Jer, biti muškarac u poslu u kojem su pacijenti navikli na ženske patronažne sestre svakako zna rezultirati i ponekom zabunom.

Dok se vozimo do sljedećega odredišta, Miro nam prepričava jednu od anegdota.

– Došao sam u dvorište, vidim spuštene su rolete. Otvorim ogradu, uđem u dvorište, pokucam na vrata. Zvonim više puta. Nitko ne otvara. Pa šta je sada, mislim si, dok kucam na vrata. Prekontroliram adresu i shvatim kako sam u krivom dvorištu, na pogrešnoj adresi. Krenem prema izlazu iz dvorišta, okrenem se, a iza mene stoje dva ogromna psa. Reže na mene, a ja trk prema kući, lupam po vratima da me netko pusti unutra. Nažalost, nikoga nije bilo u kući i morao sam se sam nositi sa psima kako znam i umijem – prepričava uz smijeh M. Lozar situaciju u kojoj je spas potražio u sprintu do ograde.

VAŽNA SURADNJA S OBITELJI I NJEGOVATELJIMA

No posao osobe koja se bavi zdravstvenom njegom u kući nije uvijek pun smijeha i uspjeha. Ima i onih loših dana.

– Ponekad se čovjek veže za osobe kojima dolazi svakodnevno, osobito ako je osoba u teškom stanju, pa daješ sve od sebe da uspiješ pomoći. Pacijenti kojima dolazim nisu mlade osobe, već starija populacija koja ne može sama doći u ambulantu na previjanje rana – prepričava Miro te dodaje kako se radi o ljudima treće životne dobi koji su najčešće nepokretni ili slabo pokretni.

– Dogodilo se nekoliko puta da sam došao na teren kod osobe, a dočekale su me svijeća i osmrtnica. Iako je to sve krug života, bude ti žao. Osobito zato što si se, dolazeći svakodnevno, vezao za osobu i obitelj oboljeloga. Kako onda ostati ravnodušan i reći da je to samo posao? – pita Miro.

Dolazeći u domaćinstvo gospođe Danijele Đuđak, na ulasku u dvorište, Miru štićenici očekuju s osmijehom. Raduju se, kaže Danijela, svaki put kada im netko dođe, a osobito kada je to Miro. U njezinom domaćinstvu četiri su osobe. Dvije pokretne i dvije nepokretne, Mirine pacijentice kojima je potrebno previti rane.

– Ove dvije štićenice je, nažalost, obitelj loše tretirala, pa im se s vremenom napravio dekubitus, rane od ležanja na koži – priča Miro i stavlja rukavice kako bi previo veliku ranu bake koja leži u krevetu na posebnim madracima. Miro je oprezno i temeljito očistio ranu, previo baku, a olakšanje se odmah moglo vidjeti na njegovom licu.

– Vrlo je važna suradnja između osobe koja vodi domaćinstvo i osobe koja dolazi na njegu u kući, jer tek je onda oporavak štićenika zagarantiran – priča nam Miro koji iza sebe ima dugogodišnje prijateljstvo s njegovateljicom Đuđak.

Biti jedina muška osoba koja radi posao, kako ga narod zove „patronažne sestre“, u Virovitičko-podravskoj županiji nije lagano, no Miro Lozar radi ga odlično, a o tome najviše svjedoče osmijesi i zahvalnost njegovih pacijenata.

ZAMIJENILI GA ZA VETERINARA

Posao koji Miro radi nije nužno vezan za ured pa autom posjećuje svoje pacijente. Službeni auto prava je mala prijevozna ambulanata. U prtljažniku se nalaze uredno pospremljene gaze, instrumenti, pelene za odrasle i torbe s potrepštinama. Mještani koji ne znaju da u malom bijelom autu slatinskoga Doma zdravlja dolazi Miro, svašta pomišljaju.

– Znatiželjne sumještane uvijek zanima tko dolazi njihovim susjedima pa čim vide bijelu kutu, izlete na ogradu. Jednom prilikom me čovjek u selu primio za ruku i odvukao sebi u dvorište kako bih mu ‘uštrojio’ svinje. Uvjeravao sam ga da nisam veterinar, no njemu to nije bilo jasno. Izjavio je da je njemu svejedno tko to radi, samo da odradi – prepričava anegdotu Miro prisjećajući se kako je prepirka s gospodinom potrajala, no da ga je ipak uvjerio da je ovdje zbog ljudskih pacijenata. (www.icv.hr, lmh, Foto: L. M. Hock)