Časne sestre Služavke Malog Isusa već šest desetljeća u Pitomači nesebično služe Bogu i lokalnoj zajednici

Časne sestre Služavke Malog Isusa obilježile su početkom studenog 60. obljetnicu svog dolaska u Župu sv. Vida u Pitomači, gdje već desetljećima nesebično služe Bogu i lokalnoj zajednici.

Danas svoju službu u pitomačkoj župi obavljaju časna Ana Čajko-Šešerko, koja je u Pitomači s prekidima već 28 godina,  sestra Margareta Perčić koja je u Pitomači već 13 godina, dok je časna Margaret Ružman ovdje nešto više od dvije godine.

Velikih šezdeset godina u župi proslavile su u crkvi sv. Vida u Pitomači euharistijskim slavljem koje je predvodio župnik vlč. Darko Kelemenić uz župnog vikara vlč. Marka Pintarića. Svečanom slavlju nazočila je i vrhovna glavarica Družbe s. M. Anđa Vranješ, njena zamjenica s. M. Katarina Penić-Sirak te provincijska glavarica Zagrebačke provincije s. M. Emanuela Pečnik s članicama provincijske uprave.

“Drago mi je što se skupilo puno sestara koje su bile ovdje na službi tijekom godina, sestre koje su rodom iz Pitomače: sestra Marta, Viktorija i Gabrijela. Na slavlju je sudjelovala i sestra M. Darinka Špoljar koja je s još dvije sestre kroz nekoliko godina djelovala u toj župi od samog početka, odnosno od 1964. godine. Kroz misu sestre su zahvalile što su mogle služiti u Pitomači. Nakon mise smo se svi družili u dvorištu crkve, a župljanima je bilo drago vidjeti poznata lica sestara, osobito onih koje nisu vidjele dugo godina. Bio je to jedan zaista lijep susret” – govori sestra Margaret Ružman te dodaje kako se cijela lokalna zajednica uključila u obilježavanje ovog velikog jubileja.

Sama povijest pitomačkih časnih sestara započinje 4. studenog 1964. godine, kada su nakon Drugog svjetskog rata bile protjerane iz Bosne i Hercegovine, točnije iz Sarajeva.

“Tražile su tko bi ih mogao primiti, da nastave svoj redovnički život i tako su preko svećenika Petra Širokog, koji je bio župnik u Starom Gracu, došle u Pitomaču. On im je ustupio svoju roditeljsku kuću i 4. studenog 1964. godine sestre su se uselile. Kasnije je ta kuća srušena i na tom prostoru sagrađena je ova današnja, naš samostan, gdje danas živimo” – objašnjava nam sestra Ana Čajko-Šešerko.

Kroz pitomačko područje kao područje služenja zajednici prošao je popriličan broj sestara, kaže naša sugovornica. Isprva su došle njih tri, budući da je to najmanji broj sestara koje mogu činiti jednu zajednicu, a kasnije su im se pridružile i druge. Bavile su se različitim poslovima.

“Sestre su se u ono vrijeme brinule za starije i djecu, jer prije nije bilo staračkih domova ni vrtića kao danas. Ondje gdje je i postojao vrtić, u njega se išlo tek s tri godine. Časne su predavale i vjeronauk, a uključile su se i u potrebe same crkve i održavanja” – sjeća se sestra Ana.

Časna Margaret objašnjava kako su sestre s vremenom počele preuzimati na sebe sve one službe za koje se pokazala potreba u zajednici i podsjetila kako ih se prije moglo vidjeti gotovo u svakoj župi. Danas to nije slučaj – na području Virovitičko-podravske županije, uz Pitomaču,  djeluju dvije ženske redovničke zajednice; sestre Presvetog Srca Isusova u Župi sv. Josipa u Slatini te sestre Služavke Malog Isusa (Sarajevska provincija) u Župi Pohoda BDM u Voćinu.  

“Ljudi su jako sretni i zahvalni kada imaju časnu u svojoj župi, a mi smo uvijek svima na usluzi, svima spremi pomoći. To se osobito vidi i ovdje u Pitomači i drago nam je što su nas ljudi prepoznali i od prvog dana prihvatili u svojoj zajednici”  – kaže sestra Ana.

Broj časnih sestara opada u župama diljem Hrvatske, a sestra Margaret ističe kako se svi nadaju da se taj trend neće nastaviti.

“Ponekad djevojka odustane od poziva jer, nažalost, nema podršku svojih roditelja, a drago nam je što neke, i unatoč tome, pa i nakon određenog vremena, ipak uđu u samostan, jer ih Bog čeka i vrati na svoj put” – govori nam.

Kako izgleda jedan dan u životu časne sestre?

Za početak, treba reći kako redovnički život podrazumijeva život u zajednici utemeljen na ljubavi prema Bogu i ljudima, kažu nam sestre.

“Imamo svoje redovničko pravilo za koje smo se opredijelile, ono je naš temelj, zato se i zovemo redovnicama. Naš dnevni red sastoji se od ustajanja u isto vrijeme, zajedničke jutarnje molitve i zajedničkog obroka. Potom obavljamo dnevne poslove prema zaduženjima. Misa nam je ujutro ili navečer, ovisi kako je dogovoreno, a jednom mjesečno imamo misu i u svojoj kapelici u samostanu. Također, četiri puta dnevno zajedno molimo časoslov. Navečer je opet molitva, zajedničko druženje, razgovor, a zatim odlazimo izmoliti zadnju molitvu iz časoslova, a nakon toga je kanonska šutnja, odnosno, šutnja u samostanu” – objašnjavaju svoj dnevni ritam.

Pritom kažu da svoj poziv, uz ljubav prema Bogu, vide kao darovanje ljubavi u skrovitosti, njegovanje prijateljstva, oproštenja, vjernosti i nade. Svaka od njih ima nešto po čemu se izdvaja od drugih, što je prepoznala kao vlastiti poziv unutar poziva.

Sestra Margaret tako naglašava rad s djecom i ljubav prema djeci.

“Radim u školi i svaki susret u školi mi je stvarno poseban i veselim mu se. Nema ništa ljepše od dječjeg osmjeha i sreće, s kojom me dočekaju. Taj model vrijedi i za odrasle – ako se čovjek svjesno susreće s drugima, mislim da svaki susret može biti lijep, čak i onda kad nismo dobre volje” – govori sestra Margaret.

Sestra Ana vratila se u Pitomaču nakon 9 godina. Toplina koje se sjeća je i danas prisutna među ljudima, kaže.

“Osjećam kao da nisam ni otišla, ovdje su ljudi su jako topli, pitomi. Nisam srela čovjeka koji bi okrenuo glavu ili bio nezadovoljan. Toliko radosti ima kod ljudi, da je milina” – kaže časna Ana.

U mnogim zajednicama, osobito u crkvama, primjećuje se iznenađujući povratak mladih, posebno mladih obitelji, čemu se raduju i u Pitomači.

“Jako je puno mladih koji dolaze u crkvu u zadnje vrijeme, osobito mladi bračni parovi s djecom. To nam je jako lijepo vidjeti, da se mladi vraćaju i pronalaze ljubav u Bogu. Ponekad ljudi i dolazak u crkvu vide kao dio tradicije, pa u nju dolaze jer su dolazili njihovi roditelji ili su jednostavno tako naučeni, no na ovim mladima se baš vidi kako na misi pronalaze radost. To je onda onaj dolazak, baš zbog sebe, jer si osjetio poziv prema Bogu, a koji te zove na radost i zajedništvo” – o onome što nju raduje govori sestra Margareta.

Proslavljajući velikih 60 godina prisutnosti sestara služavki Malog Isusa u Pitomači, žitelji su naglasili kako su časne sestre ostavile neizbrisiv trag u srcima župljana te da su njihov rad i požrtvovnost postali temelj duhovne podrške i nadahnuća za sve.

Časne su zahvalile svima koji su im čestitali njihovu obljetnicu i u svim ovim godinama davali im podršku u služenju i radu.

O svojoj misiji kažu jednostavnom porukom:

„Radujte se, vjerujte, molite Boga svaki dan i dolazite na misu zahvaliti Bogu za protekli tjedan. Dođite, pomolite se za naredni tjedan, susrećite jedni druge izravno s radošću, igrajte se s djecom i učite od njih. I, vidjet ćete, tada ćete zaista biti sretni.” (icv.hr, ib, Foto: Krunoslav Lukačić, Nikola Vuković)