Korijeni Virovitičko-podravske županije sežu do 13.stoljeća kada Arpadovići osnivaju kraljevske županije kao administrativna područja, te se u njihovo vrijeme, prvi put susrećemo s Viroviticom i Virovitičkom županijom.
Godine 1234. godine, herceg Koloman, sin kralja Andrije II. i brat kralja Bele IV. podijelio je virovitičkim došljacima velike sloboštine i u njoj su od tada kraljevi često boravili. Samo osam godina kasnije, 1242. godine, kralj Bela IV. u Virovitici je dodijelio zagrebačkom Gradecu Zlatnu bulu i time Zagreb učinio slobodnim kraljevskim gradom. Gotovo tri desetljeća kasnije, 1269. godine, po prvi se puta spominje župan virovitički i tom prigodom zamolba sv. Ambrozija da im vojvoda Bela izda iste sloboštine koje imaju i «virovitički došljaci».
Sa županijom Virovitičkom (comitatus de Wereuche) susrećemo se u jednoj listini kraljice Elizabete 1275. godine. Sve do 15. stoljeća, županija je bila posjed ugarskih kraljica. Virovitica je bila jedan od posljednje osvojenih gradova od strane Osmanskog carstva. U turske ruke pala je 1547. godine.
Okupacija je trajala do 1684. godine kada su Hrvati pod banom Nikolom Erdödyjem i varaždinskim generalom Jakobom grofom Lesliem oslobodili ovaj dio Slavonije od turske prisutnosti. Do 1745. godine trajalo je nejasan status Virovitice i ostalih oslobođenih područja. Tek tada, carica Marija Terezija daje upute o sjedinjenju tih područja s Hrvatskom, pa iste godine, barun Marko Pejačević postaje župan Virovitičke županije.Njega je još iste godine zamijenio Ljudevit Patačić i postao «velikim županom» Virovitičkim. Godinu potom, 1746., carica Marija Terezija županiji je dodijelila grb. Josip II. 1785. godine ukida županije. Virovitička županija ulazi u pečujsko okružje. Ipak, 30. lipnja, 1848. godine, u Osijeku je održana skupština Virovitičke županije.
Nakon rata s Mađarima, i pripojenja Međimurja Hrvatskoj, 4. travnja austrijski car Franjo Josip I. proglašava novi oktroirani ustav koji Hrvatsku dijelu na 6 županija (Riječku, Zagrebačku, Varaždinsku, Križevačku, Osječku i Požešku – područje Virovitičke županije po novom ustroju potpada pod Požešku županiju).
Ipak, 17.siječnja 1861. godine imenovan je kralj i car Franjo Josip I. Određene su i nove županije i veliki župane, a za župana virovitičkog određen je Josip Juraj Strossmayer, đakovački biskup. Tako u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji ponovo nalazimo županije: Riječku, Zagrebačku, Varaždinsku, Križevačku, Požešku, Virovitičku i Srijemsku. Slijede ostali veliki župani: Teodor grof Pejačević. Godine 1875., Virovitička županija, nakon reorganizacija, obuhvaća i područja dotadašnje Osječke i Đakovačke županije. Takvo stanje trajalo je do 1918. godine.
Godine 1992., Hrvatski Državni Sabor donosi Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj čime se u pravnu i političku podjelu države ponovo uvodi tradiconalna povijesna podijela županija. Ovim Zakonom uspostavljena je Virovitičko – podravska županija sa sjedištem u Virovitici. Županija obuhvaća područje 13 općina (Crnac, Čađavica, Čačinci, Gradina, Lukač, Mikleuš, Nova Bukovica, Pitomača, Sopje, Suhopolje, Špišić Bukovica, Voćin, Zdenci) i tri grada (Orahovica, Slatina, Virovitica). Konstituirajuća Skupština Virovitičko – podravske županije održana je 13.travnja 1993. godine. Područje današnje Virovitičko – podravske županije bilo je iznimno značajno u vrijeme Domovinskog rata, jer je to bilo jedno od prvih oslobođenih županija u Hrvatskoj. Danas Virovitičko – podravska županija broji 93.389 stanovnika (popis iz 2001. godine) i predstavlja najjače gospodarsko i administrativno središte, između Koprivnice i Osijeka, između središnje i istočne Hrvatske.
Ivan Horvat: Naših prvih 15 godina
